Ima li smisla nagraditi svećenika zbog toga što redovito služi mise? Treba li medicinskim sestrama ustanoviti priznanje zbog uspješnog vađenja krvi? Hoćemo li ustanoviti nagradu za novinare koji uspješno, od početka do kraja, ispišu tekst?
Pitanje treba li nagrađivati podrazumijevajuće profesionalne aktivnosti postaje aktualno nakon vijesti da je Hrvatski helsinški odbor godišnju nagradu Miko Tripalo za promicanje ljudskih prava odlučio dati Mladenu Bajiću, glavnom državnom odvjetniku. Maksimalno pojednostavljeno, Bajićev je posao pokretanje postupka protiv osoba za koje se sumnja da su počinile kazneno djelo.
Zakoni, ponajprije onaj o kaznenom postupku, propisuju postupanje u takvim slučajevima i državni odvjetnici mogu ili postupati u skladu s propisima ili ih kršiti. HHO-ova nakana da nagradi Bajića značila bi da se on u radu pridržavao zakona, što bi se trebalo podrazumijevati za nekog tko se bavi Bajićevim poslom.
Ako je HHO odlučio nagrađivati pravosudne djelatnike koji u radu poštuju zakon, onda bi nagrada Miko Tripalo narednih stotinu godina trebala biti rezervirana samo za njih jer bi je, po vertikali, narednih godina trebali dobivati jedan po jedan državni odvjetnik, pa suci, pa policajci.
Ako je, pak, riječ o još jednoj pogrešnoj procjeni nekad ugledne ljudskopravaške organizacije ili ako se radi o vraćanju usluge državnom odvjetniku zbog popustljivosti prema nekim istaknutim HHO-ovcima, onda bi bilo primjerenije da se dotični odbor ubuduće prekvalificira u nešto manje pretenciozno od udruge koja se smatra zaštitnicom ljudskih prava.
