Iako je bitka za Vukovar bila značajan i simboličan gubitak za Hrvatsku, ona je prije svega bila značajna pobjeda jer je njime u ključnom trenutku slomljena kralježnica JNA. Vukovar je s pravom i 29 godina kasnije simbol hrvatske ustrajnosti u obrani vlastitog teritorija, na kojem je obranjena i na njegovoj žrtvi stvorena današnja Hrvatska. O herojskoj obrani grada uči se na mnogim prestižnim vojnim akademijama i predmet je istraživanja brojnih povjesničara. Među njima je i Borna Marinić, pokretač i urednik portala domovinskirat.hr, autor knjiga 'I mi smo branili Hrvatsku – Romi u Domovinskom ratu' i 'Specijalna jedinica policije OSA u Domovinskom ratu'.
Širok spektar tema vezanih uz Domovinski rat istražio je kao potpisnik niza dokumentarnih filmova poput 'Zasjeda u Borovu Selu', 'Krvavi Uskrs' i 'Atentat na Hrvatsku'. Marinić na najvažnije trenutke novije hrvatske povijesti podsjeća i u emisiji Hrvatskog katoličkog radija 'Domoljubne minute', učestalo posvećene herojskoj obrani Vukovara. Svoja istraživačka saznanja o najvećoj i najkrvavijoj bitci Domovinskog rata podijelio je s tportalom
Tijekom 86-dnevne opsade grada Jugoslavenska narodna armija je, uz svesrdnu pomoć srpskih paravojnih snaga, grčevito pokušala slomiti žestok otpor branitelja. U tome je konačno uspjela 18. studenoga izborivši Pirovu pobjedu. Agresor je pritom razorio grad na Dunavu i Vuki, ubio i protjerao njegove stanovnike.
Najteže borbe u 'hrvatskom Alamu', kako mnogi vukovarski otpor uspoređuju s bitkom iz teksaške revolucije čija je žrtva omogućila kasniji trijumf, vođene su od kolovoza, a nastavile su se u pojedinim 'džepovima' obrane i dva dana nakon pada grada. No borbe u vukovarskoj općini započele su još 2. svibnja 1991., kada su dvije ophodnje hrvatske policije zaustavljene na prilazima Borova Sela, u koje su išle kako bi skinule izvješenu srpsku zastavu na ulazu u mjesto. Na policajce je iz mraka neosvijetljenih kuća osuta paljba te su tom prilikom ranjena dvojica i zarobljena dvojica policajaca.
Identična klopka zatekla je drugi dan vinkovačke policajce koji su krenuli po zarobljene kolege u Borovo Selo. Policajci su uzvratili na paljbu iz zasjede, ali su pobunjenim stanovnicima u pomoć pritekli tenkovi i oklopnjaci JNA koji su ušli iz pravca Vukovara, a dotad su tobože imali ulogu mirotvoraca. U toj pomno razrađenoj i mučkoj zasjedi poginulo je i masakrirano 12 hrvatskih specijalaca dok je JNA u međuvremenu strateški zauzela položaje za žestoke napade koji će tek zasuti Vukovar.
Pozicioniranjem agresorske JNA u mjestima s većinskim srpskim stanovništvom jačaju i srpske paravojne snage i lokalne milicije pa Hrvatska u srpnju i kolovozu te godine postupno gubi kontrolu nad nekoliko strateški ključnih mjesta. Dva tjedna nakon masakra hrvatskih policajaca pobunjeni Srbi započinju sa sporadičnim minobacačkim napadima na Vukovar, najavljujući danonoćnu kanonadu koja će tek uslijediti. U kolovozu na grad počinju padati snažniji dalekometni projektili, a Vukovar počinje napuštati sve veći broj civila.
Grad je u to vrijeme gotovo u potpunosti u okruženju, a neprijateljska sveprisutnost pojačana je i prvim zračnim napadima. Iako se vodila intenzivna razmjena paljbe, hrvatska strana iskoristila je vrijeme i osigurala obranu s dragovoljcima, među kojima su bili pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), ali i nekoliko desetaka stranih dragovoljaca.
Taktika koja slama zube neprijatelju
Krajem rujna oformljena je slavna 204. brigada koja je, unatoč malobrojnosti i gotovo isključivo pješačkim naoružanjem, ali s nemjerljivo više motiva, odolijevala udarima itekako nadmoćnijeg neprijatelja. Uvidjevši obrambenu prednost gradskog terena, trojica zapovjednika vukovarske obrane, Blago Zadro, Mile Dedaković Jastreb i Branko Borković Mladi Jastreb, osmišljavaju defanzivnu taktiku koja iduća tri mjeseca onemogućava JNA i pridružene srpske paravojske snage da napreduju i dublje uđu u grad.
Analizirajući bitku za Vukovar, nameće se zaključak da je JNA na Gradu Heroju slomila zube i to u potpuno neravnopravnoj borbi. Nesrazmjer snaga između agresora i daleko malobrojnijih branitelja, koji su dugo odolijevali napadima i pritom nanosili znatne gubitke neprijatelju, samo je jedan od detalja koji zaokružuju potpunu sliku hrvatskog otpora u Podunavlju. Što je sve pridonijelo herojskoj obrani, pojašnjava Borna Marinić, magistar povijesti koji značajan dio svog istraživačkog djelovanja posvećuje upravo najtežim trenucima Domovinskog rata.
Je li tromjesečna herojska obrana Vukovara zapravo rijetko viđen fenomen i iznimka u suprotnosti s taktičkim i strategijskim vojnim pravilima?
Jedan od heroja obrane Vukovara, Marko Babić, jednom prilikom kazao je da je po omjeru snaga Vukovar morao pasti nakon tri do pet dana, a ne nakon 86 dana. I ta izjava zaista ima smisla kada stavimo sve na papir. Obrana Vukovara zaista je fenomen rijedak u svjetskim razmjerima, što su potvrdili povjesničari kojima je uži istraživački fokus bio na bitci za Vukovar. Jugoslavenska narodna armija, koja je u Domovinskom ratu postala instrument srpske agresije, mislila je da će ga lako osvojiti s obzirom na njegov geografski položaj te nacionalni sastav stanovništva u gradu i okolici. Grad je naime bio okružen selima s većinski srpskim stanovništvom. Njezin dotada ustaljeni obrazac zauzimanja teritorija u Republici Hrvatskoj, stvaranjem tzv. tampon zone između zaraćenih strana, u Vukovaru nije uspio.
Čemu se mogu pripisati uspjesi obrane, odnosno zašto je otpor daleko nadmoćnijem neprijatelju toliko potrajao?
Bili su pročitani, a nakon toga su sredinom rujna bezglavo krenuli gubiti veće količine ratne tehnike i ljudstva s ciljem slamanja obrane Vukovara. Razloga za to ima mnogo. Vrlo vjerojatno su na suprotnoj strani imali pogrešne obavještajne podatke ili su ih očito shvaćali vrlo bahato. Također, u samoj Srbiji propala je mobilizacija, a tijekom rujna i listopada odaziv je bio ispod 60 posto. Većina onih koji su se i odazvali nisu baš bili pretjerano zainteresirani za bilo što osim sačuvati goli život. Slično je i s ročnim vojnicima JNA koji su također bili slani na prvu crtu, često bez jasnih ciljeva ili s naputkom da idu na vojnu vježbu, što govori i o nekompetentnosti oficirskih kadrova i rasulu koje je vladalo. Među tim ročnicima bilo je različitih narodnosti, i Hrvata te Albanaca, Makedonaca, Slovenaca i Muslimana. Mnogi od njih, unatoč silnoj propagandi, uočili su besmislenost borbe za Veliku Srbiju pod krinkom jugoslavenstva.
S druge strane obrana Vukovara bila je dobro organizirana, a branitelji visoko motivirani. Iako je JNA na koncu slomila obranu Vukovara, bila je to Pirova pobjeda. Možemo reći kako je JNA ostvarila neuspjeh jer je na Vukovaru slomila zube i znatno oslabljena nije postigla značajnije uspjehe u napredovanju prema zapadu, odnosno Osijeku, Vinkovcima i Županji.
Vjetar u leđa braniteljima
Jesu li neke hrvatske postrojbe posebno odudarale u posvećenosti obrani?
Jedan od razloga za to što je obrana Vukovara toliko dugo opstala je i sinergija između domaćih branitelja okupljenih u Zbor narodne garde i policiju te dragovoljaca koji su pristigli iz više krajeva Hrvatske. Među njima bili su pripadnici Zbora narodne garde, snaga MUP-a Republike Hrvatske te Hrvatskih obrambenih snaga (HOS). Kao povjesničar mogu ustvrditi da je domaćim braniteljima dolazak dragovoljaca iz svih krajeva Hrvatske bio snažan vjetar u leđa, o čemu nam govore njihova svjedočanstva. Iako se često zna izdvajati neke postrojbe, kao one koje su najviše doprinijele, mislim da to nije u redu prema drugima koji su bili spremni podnijeti istu žrtvu u obrani Vukovara.
Na koji je način Hrvatska strateški iskoristila dugotrajan otpor u Vukovaru na drugim bojišnicama?
Vukovar je nesumnjivo puno značio cijeloj Hrvatskoj, dobrim dijelom i zbog medija koji su mu davali takvu pažnju. Na drugim bojišnicama to se ponajprije očitovalo u moralu. Činjenica da se Vukovar drži na životu imala je važan psihološki učinak u svim krajevima Hrvatske. Osim toga, dragovoljci iz svih krajeva Hrvatske branili su Vukovar i svi krajevi Hrvatske disali su za taj grad te pratili zbivanja oko njega. Zanimljivo, nekoliko puta mi se dogodilo da sam prikupljajući svjedočanstva pripadnika hrvatskih snaga o Domovinskom ratu, na pitanje – koji vam je trenutak vašeg ratnog puta bio najteži, dobivao odgovor – pad Vukovara. Osim psihološkog, vojno značenje imala je obrana Vukovara na istočnoslavonskom bojištu, na kojem je Vukovar na sebe vezao ogromne snage u ljudstvu i tehnici.
Kako je protivnička strana gledala na hrvatski otpor?
Rukovodstvo JNA predalo se paničnom traganju za alibijima koji bi opravdali neuspjeh. Tako recimo Veljko Kadijević, jugoslavenski ministar obrane, u svojim sjećanjima piše kako je JNA u istočnoj Slavoniji porazila glavninu hrvatskih snaga. Također, general JNA Života Panić, koji je zapovijedao napadom na Vukovar, davao je izjave kako je Vukovar ustvari vrlo brzo osvojen. Za potrebe te konstrukcije usporedio je Vukovar s Lenjingradom, a koji je, prema njemu, bio pod opsadom četiri godine. Na hrvatske snage gledali su, barem javno, kao na 'nadrogirane ustaše'. Njegove su konstrukcije išle toliko daleko da je otpor hrvatskih snaga opravdavao i time da su hrvatski borci bili visokomotivirani za borbu jer bi najbolji od njih bili nagrađivani provodom sa ženama u haremima, a koje su u Vukovaru organizirale hrvatske snage.
S druge strane Vojislav Šešelj, čiji su 'dobrovoljci' također sudjelovali u bitci za Vukovar, otvoreno je govorio kako je taktika JNA bila promašena jer se hrvatskim snagama nije ostavio pravac za odstupnicu, već ih se okružilo i natjeralo na odsudnu obranu. Dakle pogledi su se razlikovali.
Moć propagande
Kako su protivnički mediji izvještavali o otporu, a kako međunarodni?
Dio odgovornosti za već spomenuti defetizam u redovima JNA u bitci za Vukovar svakako je i na srbijanskim medijima. Slika Hrvata koju su stvarali kod svoje publike izazivala je bijes, ali i ogroman strah i paniku. Naravno, hrvatske snage stalno su nazivane 'ustašama', uz podsjećanje na zločine iz Drugog svjetskog rata. Dugotrajnu opsadu opravdavali su činjenicom da je Vukovar desetljećima bio pripreman kao 'neosvojiv bedem ustaštva i kleronacionalizma'. Novinari su donosili izvještaje o unakaženim srpskim leševima u Vukovaru, navodeći da su 'za takva zlodela korišteni noževi, sekire, 'srboseci', rukavice za vađenje očiju, aparati za autogeno zavarivanje i mnoge druge stvari kojima se moglo masakrirati ljudsko telo, naneti mu patnja i izazvati smrt u najstrašnijim mukama'. Iako se većina novinara služila takvom retorikom, treba napomenuti kako je bilo i iznimaka. Strani mediji gledali su na bitku za Vukovar kao na građanski rat.
Fake news pojedinih medija i tada je pokušavao naštetiti pravoj slici rata?
Nažalost, brojni su imali svoja dopisništva u Beogradu kao glavnom gradu Jugoslavije, što je Srbija znala iskoristiti. Nemjerljiva je šteta počinjena na taj način. Recimo, preko Reutersa se neposredno nakon pada grada na taj način proširila priča o pokolju djece srpske nacionalnosti, uz snimke dječjih leševa koji su ustvari bili žrtve srpske agresije.
Iako su brojni hrvatski povjesničari u nekoliko navrata odbacili navode da je Vukovar žrtvovan zbog viših političkih ciljeva, iz kojeg se razloga takve neutemeljene ocjene učestalo pojavljuju u hrvatskom društvu?
Priča da je Vukovar žrtvovan počela se javljati još za vrijeme same bitke, a uglavnom je imala političke konotacije koje ima i danas. Ipak, za tu tvrdnju nikada nije ponuđen konkretan dokaz. Razloga zašto se ta tema tako često pojavljuje u medijima ima više. Neke stvari nikada nisu razjašnjene – primjerice tko je autor 'Optužnice', koju je pred pad Vukovara pročitao Siniša Glavašević. Čini se ipak da je priča o izdaji dobrim dijelom zakuhana u kuhinji KOS-a, odnosno Kontraobavještajne službe JNA koja je snimala i montirala razgovore što ih je Mile Dedaković Jastreb, jedan od zapovjednika obrane Vukovara, vodio sa Zagrebom, a što je dokazano i na suđenju Slobodanu Miloševiću u Haagu. Demistifikaciji tog mita svakako bi doprinijele rasprave onih koji zastupaju tezu da je Vukovar žrtvovan, odnosno izdan i istraživača koji su koristeći znanstvenu metodologiju došli do suprotnih zaključaka.
Kakvo značenje ima herojski otpor u Vukovaru u našem društvu?
Simbol Vukovara rastao je iz godine u godinu na temeljima žrtve koju je taj grad podnio u jesen 1991. godine. Za ime Blage Zadre, osobe koja personificira taj otpor, danas znaju svi, a njegovo je ime našlo zasluženo mjesto i u školskim udžbenicima. Danas to možemo vidjeti i na primjeru Vukovarskog vodotornja, najvećeg simbola Domovinskog rata, u čijoj se obnovi društvo zaista ujedinilo. Konačna potvrda zaslužene pažnje Vukovaru, koji simbolizira otpor svih gradova i sela u Domovinskom ratu, jest i činjenica da dan njegove okupacije od ove godine obilježavamo i kao državni praznik.