Nismo dugo ugostili uspješnog biznismena u kalibru Dimitra Mircheva. Uglavnom izbjegavam priče o ljudima koji su se u Hrvata zatekli po službenoj dužnosti jer, kako to reći, korporativni doživljaj svijeta je više manje-isti gdje god se nalazili. Nešto poput boravka u luksuznim hotelima. Napravio sam izuzetak iz jednostavnog razloga što je Bugarin, predsjednik Uprave Technomarketa, lanca trgovina tehničkom robom, tip koji se ne libi druškati sa svim hrvatskim stališima, rečeno modernim jezikom.

Sunce piči, Dimitar je već na pola kave kad sam stigao, telefonski asistira sunarodnjaku koji je u Zagrebu skužio da mu fali jedna tablica na autu, spušta mobitel i razgovor kreće odmah 200 na sat: 'Bilo bi bolje kada bi Hrvati malo više radili. Vama je bilo daleko bolje nego Bugarima, a kamoli Rumunjima za vrijeme Juge. Putovali ste, imali ste neke zapadne proizvode. Možda upravo zato što vam nikada nije bilo dovoljno loše sada vam fali motivacije i ambicije.'

Dimitar je u Hrvata od polovice 2013. i zadovoljno kaže kako mu je Hrvatska dodana vrijednost. Profesionalno, kulturološki, jezično, socijalno. Kratko rečeno, blago smo ga europeizirali. Više ne trubi autima pred sobom koji odmah ne krenu na zeleno, pušta pješake na zebri, ma duša od čovjeka: 'Imate više europske kulture nego Bugarska. Imate čist grad. Trubio sam prvi i zadnji put jednoj ženi koja nije krenula na semaforu. Svi pješaci su se okrenuli prema meni. U Bugarskoj, ako ne potrubiš pet puta u jednoj vožnji, nisi ni vozio.'

U Hrvatskoj ne postoji toliko 'balkanske ljutnje' kao u Bugarskoj ili čak Srbiji. Ponašanje u klubovima je puno pristojnije, naše društvo ne trpi iskompleksirano muško ponašanje. Snobovi kakvi jesmo, još uvijek zaostajemo za Bugarima: 'Tamo će čovjek s prvih zarađenih 100 tisuća dolara kupiti Mercedes, a ne kuću. Kod vas baš nije tako. Logika je - kuću ne vidiš, a Mercedes možeš svima pokazati.' Jasno, nastavljamo priču o lovi i ženama i Dimitar mi navodi crnu statistiku Bugarske - ako imaš preko 25 godina i nisi zaradio veći novac, nema šanse da ćeš moći izabrati curu. Zeza me kako mu se poznanica žali da danas svi tipovi uzimaju aute na leasing, pa ne možeš više skužiti tko stvarno ima para, a tko se sirotinjski prenemaže.

Bugarski šef Technomarketa u Hrvatskoj se potrudio. Naučio je jezik. Sfrendao se s 200 radnika koje zapošljava u 17 dućana, ide na nogomet, pije kave, voli kad ga konstruktivno kritiziraju i nude alternativna rješenja. Veli za Hrvatsku da smo uspjeli razviti kulturu jer nismo bili skroz pritisnuti socijalističkom neimaštinom. Cijena toga je manjak radnog elana, motivacije, kreativnosti. Pazi ovo: 'Mislim da bi Hrvati trebali dati malo više prednosti poslu nego privatnim stvarima. Poštujem ideju da je familija na prvom mjestu. Ali na drugom mjestu ovdje je klopa, a ne posao. Bili biste kreativniji kad biste imali više motivacije. Volim kad ljudi paze kako dolaze na posao. Bitno mi je da se osjećaju dobro na radnom mjestu.'

Ako nam na mikrorazini fali motivacije, onda nam na državnoj fali smisla za poduzetništvo. Bugarin ne kuži previše zašto se ovdje državi plaćaju visoki porezi, umjesto da dio te love ide u džep radnika koji će stimulirati potrošnju, a ta ista država će dobiti lovu od PDV-a. Bilo kakva domoljubna primisao da nam je tip došao iskoristiti ljudske resurse i odvesti pare teretnim vagonima u Sofiju, a koja meni, naravno, nije dala spavati cijelu noć, dovedena je u pitanje kada je Dimitar izustio: 'U ovih osam godina što postojimo na hrvatskom tržištu investirali smo više od 25 milijuna eura. Niti jedan euro nije otišao izvan Hrvatske. Imamo 200 zaposlenih ljudi.'

Hm... ajde, možda. Nego, Bugarin je primijetio da volimo kasniti na sastanke. Nije puno. 15 minuta. Pravdam nas idejom da smo svi ovdje nevjerojatno visoko obrazovani i da je ljudima ostao refleks akademske četvrti. Inače, kako mladi Hrvati, tako i mladi Bugari bježe trbuhom za kešom u zapadne zemlje. Evo, njemu je baš voditelj poslovnice u Koprivnici dao otkaz jer je našao posao u Njemačkoj. Kad smo već kod zaposlenika, Dimitar je posebno ponosan na dva bliska suradnika koji su hrvatski ratni veterani i nije im palo na pamet politizirati svoju sudbinu i postavljati kazališne kulise u Savskoj, nego su zasukali rukave i nastavili sa životom.

'Hrvatska bi trebala dati prednost ljudima koji su kreativni, koji hoće. Trebala bi dati malo zraka poslodavcima. Kada je poplavljena Slavonija, sve su kuće sanirane iz proračuna. Ali niti jedna tvornica. Kao da je imati gdje živjeti važnije od imati gdje raditi. Zapravo stvari idu obrnuto', kaže. A kaže i ovo: 'Hrvati bi trebali raditi jedan sat više. I onda će ova prekrasna zemlja vrlo brzo biti u pozitivnom trendu. Hrvatska ima veliku prednost pred Bugarskom. Katolici ste. Povijesno povezaniji sa Zapadom. Bugarska je zanimljiva geopolitički, ali na kraju dana Europa shvaća Hrvatsku kao svoju. Imate genetsku vezu.'

Zgodno primjećuje čovjek - previše je subjektivizma u poslovanju na Balkanu. I to sve nas drži malo dolje. Što će reći da otkazi ili promocije nemaju često veze s učinkovitošću i rezultatima. To je u Americi ili Njemačkoj nezamislivo. 

Da ne bi sve ovo ispalo prepozitivno, nije da nam Bugarin nije ništa uzeo. Veli da je kod nas otkrio gemišt, a onda na njega navukao sve kolege u Bugarskoj. Još samo da izveze tamburaše, na koje se također loži, i možemo reći da je završena kulturna aneksija Bugarske.

Nego, drag je Dimitar. Sanja da se jednog dana preseli u Dominikansku Republiku i zaokruži CV uz cigare i mojito. Ima smisla. Zagreb na prirodnoj putanji prema Karibima. Ionako Bugarima na prvu izgledamo kao da nitko ništa ne radi i svi imaju brdo para. Di ćeš bolji otok, i tako dobro izoliran?