MK: Ivana Roščić, Role, Luni Lona Megumi, gdje se trenutačno nalaziš, što imaš na sebi i koju glazbu slušaš (ukoliko je slušaš)?
Ivana: Moram ti reći da sam pojela nešto krivo, tako da sam do maloprije slušala vlastiti rigoletto u kupaonici, a sada slušam Annu Calvi i nevjerojatno žalim što sam je propustila na Terraneu jer sam morala raditi. Na sebi imam šarene pamučne gaćice i potkošulju. Nalazim se u Dubrovniku jer danas igram 'Dantonovu smrt' u režiji Olivera Frljića

MK: Sjećaš li se trenutka kad si rekla sebi: 'Želim biti glumica!' Možeš li ga opisati?
Ivana: Kao mala nisam sanjala da ću biti glumica. Uvijek sam mislila da ću biti plesačica ili klizačica na ledu, a tu i tamo me privlačio poziv medicinske seke. Sve se promijenilo kad sam u kinu pogledala film 'Lomeći valove'. Film me toliko rasturio da sam se sudarala sa zidovima dok sam napuštala kino. Bess je kriva za to što sam, eto, glumica.

MK: Čini mi se da si jedna od onih glumica koja pomno bira uloge. S obzirom na krizu kojoj se ne vidi kraja, uspijevaš li preživjeti samo od glume?
Ivana: Ne znam što bi to značilo 'pomno' biranje uloga. Nije da mjesečno dobijem četiri scenarija ili nekoliko kazališnih tekstova pa da mogu birati, što ne znači da nisam odbila mnogo toga. Ali isto tako i svaštarim. Ponekad mi je muka kad vidim što sam sve odradila u životu, pogotovo kada ti poslići nisu vezani uz glumu. Uz to sam na stalnom angažmanu u Gavelli i u ovih pet godina nisam odbila nijednu ulogu. Igrala sam sve; od nošenja scenografije do glavnih uloga. Svoju plaću zaista zaradim i mogu reći da i dalje uspješno preživljavam uz glumu, što bi značilo i po tri mjeseca bez slobodnog dana, plus 16 sati rada dnevno.

MK: Pretpostavljam da Luni Megumi, bend u kojem si ti frontwomanica, a u kojem punopravno članstvo imaju Danilo Šerbedžija, Goran Bogdan Jadran Puharić, nije nastao iz puke želje za zaradom i slavom. Jesam li u pravu?
Ivana: Potpuno si u pravu. Bend nikako nije nastao da bismo 'zaradili' nego iz čiste ljubavi. Ne mislim da ćemo imati puno koncerata jer ne želim da mi se LM pretvori u posao.

MK: Meni osobno zvučite dosta sonicyouthovski. Kako bi ti nazvala vaš senzibilitet?
Ivana: Ti ćeš reći youthovski, drugi će reći swanovski, a ja ću reći - ne želim ladičarenje, mada bez srama ili skrivanja mogu reći da su sigurno i Youthovci Ataxia The Stooges, a i drugi glazbenici imali utjecaja. Imamo nekoliko demo stvari na Youtubeu, no to nije baš neka referenca. Puno smo mračniji i žešći.

MK: Kako je prošao vaš prvi koncert u Zagrebu?
Ivana: Puno treme, divnih prijatelja, sreće, emocija, skakanja i vrištanja. Kao bend svjesni smo svojih grešaka i da trebamo još puno svirati, svirati i svirati.

MK: Radi li se na ploči ili albumu, kako god, no ja volim naziv ploča...
Ivana: I ja volim riječ ploča i rado bih držala LM-ovu ploču u ruci, no to je kod nas skupa igračka. Za album imamo neke kombinacije, ali uz naše poslove treba i vremena.

MK: Kako se inače rješavaš treme? Imaš li neku svoju 'čari bari kukumari' foru?
Ivana: Uvijek imam tremu na sceni, a pogotovo dok pjevam jer nisam pjevačica, pa često ni ton ne znam pogoditi, al' sve to ide uz rock 'n' roll. Možda bi mnogi bili sretni da se ostavim mikrofona, al' - ne dam, neću i ne mogu! :-)))

MK: Rođena si Splićanka. Koliko se Split promijenio otkada si ga napustila?
Ivana: Split je oduvijek bio tvrd, burovit, divlji i nadasve duhovit grad. Ipak ga je sagradio pogan Dioklecijan. Uvijek mu se rado vraćam i uvijek nađem ono 'dobro' u njemu. Volim tu njegovu d&d (divljinu&duhovitost). Nije se promijenio samo Split. Sve se promijenilo. I ja sam se promijenila i nadam se da ću se nastaviti mijenjati, a isto se tako nadam da će i Split ponovno doživjeti renesansu.

MK: Čega se najbolje sjećaš iz svoje rane mladosti u Splitu?
Ivana: Dobrih starih (naglasak na 'starih') Bobisovih kolača, bure kako dere i nosi me, pustih zimskih noći koje sam obožavala, sladoleda u 'Hajduka', koncerta Zidara Betonskog, đira preko Pjace, sjedenja po Vestibulu, prvih partyja...

MK: Puno putuješ. Jednom si prilikom imala roadtrip ni manje ni više nego u kočiji do Albanije. Kome je to palo na pamet i kako vam je uspjelo realizirati ideju?
Ivana: Godinu dana prije samog puta sjedila sam sa svojom sestricom Tanjom Roščić do kasno u noć i ona je rekla da joj je san putovati kočijom. Tako je pala odluka i krenule smo u akciju. Na kraju smo kupile mrtvačku kočiju preko eBaya. Šta da ti kažem - LSD putovanje.

Ivana, 2010. godine, ispred svoje kočije na putu prema Albaniji

MK: Spremaš li se na neku novu destinaciju i kojim prijevoznim sredstvom?
Ivana: Nedavno sam se vratila iz Indije i, zamisli, nisam išla kočijom :-) Svugdje želim kročiti nogom. Na jesen gostujem u Parizu s predstavom 'Mrzim istinu', čemu se jako radujem. Volim Pariz, pogotovo u jesen.

MK: Što predstavlja moda u tvom životu?
Ivana: Moda je za mene igra, spontanost i užitak, ali nisam ni fashion freak ni fashion victim. Volim nositi lijepu odjeću, kao i vidjeti lijepo odjevene ljude koje moda nije požderala. Kod mene moda zasigurno ne spada u top 5, ali uistinu je volim.

MK: Nerijetko ostavljaš dojam kao da si se sredila u pet minuta, a izgledaš mrak. Svaki put drugačije. Voliš se igrati?
Ivana: Volim neopterećenost u svakom smislu, pa tako i u odijevanju. Robovi smo svega; politike, sistema, društva, kapitalizma, samih sebe, tako da ne želim biti još i rob odijevanja. Spremim se zaista u tri minute. Volim haljinice, crvenu i crnu i još puno drugih boja, cvjetne motive, majice na pruge, radničke kombinezone, sakoe. Posljednji put sam stavila šminku na sebe kad sam igrala zadnju predstavu u sezoni, a to je bilo prije dva mjeseca. U Indiju nisam ponijela ni kremu za lice. Moj stil se stvorio kao mješavina omiljenih filmova, ikona glazbe, fotografije itd. Obožavam, recimo, stil Francoise Hardy, Anne Karine, Jean Seberg, vječne Audrey, Zoe Lund, Charlotte Rampling…

MK: Od kojeg se komada odjeće iz svog ormara ne možeš odvojiti?
Ivana: Od par starih, ispranih i rupičastih majičetina, par maminih komada, par bakinih i par svojih 'vječnih' komada.

MK: Koji je najbolji buvljak koji si posjetila u životu i koji je najbolji ubod koji si tržila?
Ivana: Onaj u Provansi. Putovala sam mjesec i pol dana autom od Barcelone preko francuske obale i Provanse, zatim Toskane, pa do koncerta Black Angelsa u Ravenni. U Provansi je baš trajao najveći sajam antikviteta u Europi na kojem sam pronašla dvije ručno izrađene duge haljine. Zelda Fitzgerald bi ih sigurno imala, a ja ih još nisam odjenula. Jedva čekam.

MK: Na kojim projektima trenutačno radiš?

Ivana:  Ovo je za mene bila plodna sezona: četiri kazališne premijere, jedna filmska na festivalu u Puli i dva snimljena filma koja tek trebaju izaći. Večeras u Dubrovniku igram 'Dantonovu smrt'.

Photos: Luka Nižetić

Ivana voli: