Iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei upozorio je u petak da Iran neće podleći međunarodnim pritiscima za odbacivanje nuklearnog programa prijeteći odmazdom za sankcije koje su usmjerene na izvoz nafte iz Irana. 'Prijetiti Iranu i napadati Iran naštetit će Americi... Sankcije neće imati nikakvoga učinka na našu odlučnost da nastavimo putem nuklearnog razvoja... U odgovoru na prijetnje naftnim embargom i ratom - i mi možemo naše prijetnje nametnuti u pravi trenutak', kazao je Hamnei sljedbenicima u govoru koji je izravno prenošen na državnoj televiziji. 'Ne bojim se reći da ćemo poduprijeti bilo koju naciju ili skupinu koja se želi konfrontirati i boriti protiv cionističkog režima (Izraela)', poručio je ajatolah.

Američki ministar obrane Leon Panetta misli kako postoji velika vjerojatnost da će Izrael napasti Iran u travnju, svibnju ili lipnju - prije nego što Iran uđe u ono što Izraelci opisuju kao 'zonu imuniteta' - da počne graditi nuklearnu bombu. Izraelci strahuju da bi Iranci vrlo skoro mogli imati uskladišteno dovoljno obogaćenog urana u podzemnim objektima za izradu oružja - a tada će ih samo SAD moći vojno zaustaviti.

Predsjednik Barack Obama i ministar Panetta upozorili su Izrael da se SAD protivi takvom napadu, jer vjeruje da bi osujetio sve uspješnije međunarodne sankcije i druge nevojne napore da se Iran zaustavi od nuklearnog naoružavanja. Osim toga, Obami rat u izbornoj godini uopće ne odgovara. O tome smo ovdje već pisali.

Obamina administracija provodi intenzivne rasprave o tome što bi izraelski napad značio za SAD, bi li Iran napao brodove u Perzijskom zaljevu i zatvorio Hormuški tjesnac te kakve bi učinke sukob i vjerojatni rast cijena nafte imao na krhko svjetsko gospodarstvo. Administracija se čini sklona ostajanju izvan sukoba osim kad bi Iran napao američke ciljeve, što bi izazvalo snažan odgovor SAD-a. Washington istodobno naglašava 60-godišnju predanost sigurnosti Izraela, da Teheran pogrešno ne shvati taj povučeni pristup.

U recentnoj analizi u The Washington Post se kaže kako Izraelci vjeruju da vojni udar može biti ograničen i suzdržan. Oni bi bombardirali pogon za obogaćivanje urana u Natanzu i druge ciljeve, a napad na podzemni objekt za obogaćivanje u Qomu bilo bi teže izvesti iz zraka. Iranci bi uzvratili, ali Izraelci sumnjaju da bi to bio premoćan udar.

Američki dužnosnici vide dva načina da se Izrael odgovori od napada - prvi je taj da Teheran konačno otvori ozbiljne pregovore uz formulu kojom bi vjerodostojno dokazao da mu nuklearni program ostaje mirnodopski ili da SAD pojača svoje tajne akcije da se taj program toliko unazadi da Izraelci odluče kako vojna akcija nije nužna.

Bijela kuća i Pentagon ne misle da je Netanyahu donio konačnu odluku o napadu te primjećuju da su vodeći izraelski obavještajni dužnosnici skeptični prema projektu. No visoki američki dužnosnici sumnjaju da Izraelci blefiraju pa brinu o proljetnom buđenju topova i neželjenim posljedicama.

Kako bismo bacili malo svjetla na ovu odista napetu situaciju, koju mnogi, počevši od Baracka Obame, žele izbjeći, treba odgovoriti na četiri bitna pitanja:

Je li Iran sam po sebi prijetnja?

Svakako, bez ikakve sumnje, bez obzira na sve proteste službenog Teherana koji tvrdi da je nuklearni program isključivo mirnodopske naravi. Nuklearni razvoj dovodi do tehnološkog praga, nazvan zonom imuniteta, iza kojeg nema povratka. Unatoč tajnom ratu Mossada protiv Irana te unatoč diplomatskim okršajima i međunarodnih sankcija, sve više činjenica govori da se stiglo do kritičke točke koja, ako se prijeđe, stvara novu nuklearnu silu na Bliskom istoku. Izrael, to ne treba posebno tumačiti, smatra Iran i eventualnu atomsku bombu te zemlje kao 'egzistencijalnu opasnost i prijetnju'. Za saudijsku monarhiju to je pak nedopustiva prijetnja njezinoj hegemoniji u regiji. A s točke gledišta nuklearne tehnologije, iranska bi bomba bila poziv zemljama iz regije, kao što su Egipat, Turska ili Saudijska Arabija, da krenu istim putem.

Je li moguće eliminirati iransku nuklearnu opasnost?

Postoje teorije za svačiji ukus iako nijedna ne smatra mogućim potpuno eliminirati takvu opasnost bez promjene ili svrgavanje režima. Iranci su naučili od izraelskih bombardiranja reaktora u Iraku i Siriji (1981. i 2007.) tako da su njihova postrojenja jako disperzirana i dobro zaštićena, često tako duboko da ne mogu biti taknuta ni najpotentnijim bombama antibunker. Najpesimističnije teorije smatraju da bi program, nakon napada, mogao biti maksimalno zaustavljen ili odgođen na godinu dana, a najoptimističnije analize govore o zaustavljanju na dvije godine. Naučilo se i od iskustva Sadama Huseina: najbolji način da izbjegneš da te napadnu jest imati bombu, jer ako je nemaš, kao što se dogodilo iračkom diktatoru, bit ćeš napadnut i tvoja će zemlja biti predmetom invazije. Argument više da se napadne sada; barem tako misle u Tel Avivu.

Što dobiva Izrael preventivnim napadima na Iran?

To je pitanje gdje je prostor za spekulacije najprostraniji. Po svemu sudeći, iranska snaga u trenutku odgovora na takav napad bitno je manja od one koja se pokazuje deklaracije i gestama. Mogu pokušati zatvoriti Ormuški tjesnac, ali već im je rečeno da će tada uslijediti napad američkih snaga. Mogu krenuti raketama na Izrael ili valom atentata po cijelome svijetu. Cijena nafte će jako skočiti. Iranska opozicija će biti zdrobljena, jer će u pitanju biti obrana iranskog nacionalnog ponosa i svi će biti primorani stati kao jedan. Zapalio bi se ponovno antiimperijalistički osjećaj koji je arapsko proljeće u bitnomu bio zatomio i stišao.

Koji bi efekte napad imao na geopolitičkoj karti?

Ako je velika nepoznanica to što bi Iran učinio nakon izraelskog napada, još je veća zona spekulacije oko efekata na geopolitičkoj karti u regiji koja je podvrgnuta stalnim potresima. Izrael se nalazi u važnom trenutku kada se odlučuje o budućnosti te zemlje, prilično izoliran i ovisan o sudbini Egipta, jer u zraku visi mogućnost raspada ili bitnih promjena mirovnog ugovora iz Camp Davida koji je garantirao preko 30 godina stabilnost izraelske zapadne granice. Vrlo je moguće da Jordan pogorša odnose s Izraelom. Jedina sigurnost Izraelcima jest volja američkog predsjednika koji, unatoč lošem ponašanju Netanyahua prema njemu, obećava vjernost povijesnom savezništvu Washingtona i Tel Aviva. Izrael treba demilitarizaciju regije, naročito nakon debakla njezine politike ratovima u Libanonu i Gazi. Zna da će, prije ili kasnije, morati sjesti oko pregovaračkog stola s islamističkim vladama koje su stvorene u Egiptu i Jordanu, najmanje to, a možda uskoro i sa Sirijom, ali će biti pod pritiskom arapskog javnog mnijenja koje se neće libiti jasno i glasno govoriti ono što misli o Izraelu i njegovoj politici prema Arapima i Palestini, dakle, koje neće biti baš prijateljski raspoloženo.

Zaključno, izraelski preventivni napad na Iran može biti želja da se pokaže sila i snaga prije samoga početka serije razgovora s novim akterima povijesti na Bliskom istoku.