Kako SAD povlači svoju vojsku iz Iraka i Afganistana, tako se nanovo angažira u nekim drugim zemljama u regiji pod izlikom humanitarne intervencije. Hoće li demokratska rekonstrukcija zamijeniti nacionalni interes kao dosadašnju zvijezdu vodilju politike Bliskog istoka i je li demokratska rekonstrukcija ono što arapsko proljeće zapravo i predstavlja, piše za Washington Post Henry A. Kissinger, bivši američki državni tajnik u razdoblju od 1973. do 1977. i autor nedavno objavljene doktrine 'O Kini'
Razvija se konsenzus da je SAD moralno obvezan uskladiti se s revolucionarnim pokretima na Bliskom istoku, što bi bila svojevrsna naknada za hladnoratovsku politiku (koja je opisana kao 'pogrešna') u kojoj je surađivao s nedemokratskim vladama. Tada je podrška osjetljivim vladama u regiji u ime međunarodne stabilnosti stvarala - dugoročnu nestabilnost, piše Henry Kissinger za Washington Post.
Hladnoratovske strukture trajale su 30 godina i izazvale su odlučujuće strateške transformacije, kao što je prekid saveza između Egipta i SSSR-a i potpisivanje sporazuma u Camp Davidu.
Arapsko proljeće je naširoko predstavljeno kao regionalna revolucija pod vodstvom mladih u ime liberalnih demokratskih načela. Ipak, Libijom ne vladaju takve snage, teško se može reći da funkcionira kao država. Ništa bolje nije ni u Egiptu, čiju izbornu većinu (možda i trajno) čine većinom muslimani. Čini se da ni u sirijskoj opoziciji ne prevladavaju demokrati, smatra Kissinger.
Konsenzus Arapske lige o Siriji nisu oblikovale zemlje koje imaju iskustva s demokracijom, bilo u praksi, bilo samo zagovaranjem demokratskih načela. Umjesto toga, u velikoj mjeri taj konsenzus odražava tisućljetni sukob između šijita i sunita i pokušaja da se ponovno vrati sunitska dominacija nad šijitskom manjinom. To je također i razlog tome zašto su mnoge manjinske skupine, kao što su Druzi, Kurdi i kršćani, zbunjene po pitanju promjene režima u Siriji, smatra Kissinger.
Pobjeda u arapskim revolucijama ne znači ujedno i demokratski ishod, tvrdi bivši američki tajnik. Potrebno je destilirati demokratsku evoluciju i uspostaviti novi centar vlasti. Što su se više trudili uništiti postojeći poredak, to će teže biti uspostavljenoj domaćoj vlasti da dokaže ili nametne univerzalnu ideologiju. Što je društvo razjedinjenije, to je veći izazov postići jedinstvo, čak i u okviru vizije u kojoj nacionalizam i islamizam zajednički napadaju zapadne vrijednosti, kaže Kissinger.
Moramo imati na umu da se u doba kratkotrajnog obraćanja pažnje na događaje oko nas revolucije pretvaraju u internetsko iskustvo koje se promatra kroz nekoliko ključnih trenutaka, a zatim se svodi na jedan ključni događaj. Revolucijama će se suditi na temelju destinacije, a ne njezina porijekla; na temelju njezinih rezultata, ne i proglasa.
Doktrina humanitarne intervencije na Bliskom istoku pokazat će se neodrživom ako se ne poveže s konceptom američke nacionalne sigurnosti, navodi Kissinger. Intervencija treba uzeti u obzir strateško značenje i socijalne kohezije u zemlji i procijeniti što može uvjerljivo zamijeniti stari režim. U trenutku pisanja ovog teksta, tradicionalne fundamentalne političke snage, pojačane savezom s radikalnim revolucionarima, prijete da će dominirati procesom, dok su društveni elementi koji su bili važni na početku sada potpuno marginalizirani.
Američka javnost užasnuta je zbog prijašnjih američkih iskustava u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu. Mnoštvo je pitanja koja su uglavnom odsutna iz rasprava oko američke vanjske politike prema arapskom proljeću, piše Kissinger.
Već više od pola stoljeća američka politika na Bliskom istoku vođena je s nekoliko ključnih sigurnosnih ciljeva: prevencija hegemonijske vlasti u regiji, osiguranje slobodnog protoka izvora energije, koji je još uvijek vitalan za svjetsko gospodarstvo te pokušaj posredovanja u postizanju trajnog mira između Izraela i njegovih susjeda, uključujući i Palestince. U posljednjih desetak godina Iran je postao glavni izazov za sva tri navedena sigurnosna cilja. Proces koji završava s regionalnim vladama koje su ili preslabe ili protuzapadnjački orijentirane da bi pružile podršku ovim rezultatima te u kojima američko partnerstvo više nije dobrodošlo, mora izazvati zabrinutost SAD-a - bez obzira na izborne mehanizme po kojima su te vlade došle na vlast. U okviru ovih općih granica, američka politika ima značajan prostor za kreativnost u promicanju humanitarnih i demokratskih vrijednosti, smatra Kissinger i dodaje da SAD treba biti spreman nositi se s demokratski izabranim islamističkim vladama. Ali su također slobodne nastaviti sa standardnim načelom tradicionalne vanjske politike - da uvjetuju usklađenost svojih interesa s aktivnostima vlade u pitanju.
Ponašanje SAD-a tijekom arapskih preokreta do sada nije bilo prepreka revolucionarnim transformacijama. To nije malo postignuće, ali je jedna komponenta uspješnog pristupa. Američka politika će, na kraju, također biti suđena po tome što je proizašlo iz arapskog proljeća i je li poboljšana odgovornost reformirane države prema međunarodnom poretku i institucijama, zaključio je Kissinger u svom članku za Washington Post.
