U devedesetima globalna financijska baba roga koja je radila s nerazvijenim i srednje razvijenim državama ono što je Strauss-Kahn navodno pokušao s njujorškom sobaricom, a danas pojas za spašavanje utopljenika iz europske prve klase, MMF se nalazi u nemogućoj situaciji. Ako mu na čelo ponovno dođe osoba europskog pedigrea, bit će s pravom optužen za pristranost i ignoriranje svjetskog ekonomskog poretka. Ako, pak, na vruće ispražnjenu stolicu sjedne autsajder iz Brazila, Kine ili Indije, čitava bi institiucija mogla postati disfunkcionalna u vremenu kada korak praznog hoda košta milijarde eura
Pitanje koje će oblijetati samite, forume, radne skupine i ine euroatlantske sastanke na najvišoj razini u sljedećih nekoliko tjedana, definitivno je ono o mogućem nasljedniku Dominiquea Strauss-Kahna. Svi relevantniji igrači globalne ekonomije već su više ili manje razgovijetno rekli svoje. Merkel i Barroso svim silama drukaju da to bude netko iz europskog miljea, gdje je za sada apsolutni favorit bivša francuska ministrica financija Christine Lagarde. Washington i London su manje eksplicitni, no jasno je da će slijediti poslovični prešutni dogovor Starog i Novog kontinenta – da na čelu MMF-a redovito bude Europljanin (uglavnom Francuz), a na čelu Svjetske banke državljanin SAD-a. Plus, da zamjenik šefa MMF-a, kao i dosada, bude Sjevernoamerikanac.
Ali, ima nemali problem. Međunarodni monetarni fond je raspodjelio glasački utjecaj među svojih 187 zemalja članica prema političko-ekonomskoj rang listi koja je bila na snazi u vrijeme njegova nastanka 1945. Od tada do danas brdo love je promijenilo svoju adresu, Kina je postala druga ekonomska sila svijeta, Brazil i Indija rastu kao na steroidima, dok solidan broj nekadašnjih velesila grca u lancu dugova i s prilično ubogom perspektivom rasta, poput Italije ili Velike Britanije. Da li je moguće, stoga, održati utjecajne postotke koji su još uvijek na snazi u MMF-ovu procesu odlučivanja, a koji kažu da SAD ima skoro 17 posto glasačkog udjela, Japan 6, Njemačka 5,8, Velika Britanija i Francuska po 4,85, dok gospodarski King Kong, Kina, ima svega 3.65? Odgovor je, naravno, ne. Pod pretpostavkom da MMF želi ostati međunarodna financijska institucija, a ne degradirati se u strogo europsku kasicu prasicu za hitne intervencije.
Ne samo da se slika svijeta koju reflektira odnos snaga unutar MMF-a duboko promijenila, promijenila se i njegova uloga u posljednjih dvadesetak godina. U devedesetima su obilazili posrnule ekonomije poput zle maćehe koja je spremna pomoći, ali uz tonu političkih uvjeta i neoliberalnih reformi koje su te iste zemlje dugoročno stajale napretka. U međuvremenu su se uznici MMF-ovih dugova opametili i od Azije, Rusije pa sve do Latinske Amerike, bazirali gospodarski rast na gomilanju vlastitih novčanih rezervi, ponovnoj nacionalizaciji ključnih industrijskih grana, povećanoj javnoj potrošnji i investicijama, pa je jedna Bolivija uspjela čak smanjiti dob za mirovinu sa 65 na 58 godina, što bi u bilo kakvoj dužničkoj konstelaciji sa MMF-om bilo totalno nedopustivo.
No ako su izgubili polugu političkog pritiska na većini točaka globusa, MMF-u se otvorila izuzetna prilika za novu slavodobitnu ulogu, i to na najvlastitijem terenu. S recesijom su postali nezaobilazni element gospodarskog spašavanja Europe, a tu je ulogu Strauss-Kahn obavljao maestralno. Upravo zbog duboke involviranosti u financijsku krizu Starog kontinenta, danas je europskim čelnicima izrazito stalo da osoba koja će nastaviti njegov rad bude familijarna s načinom na koji funkcionira eurozona.
Ništa sporno oko tog argumenta, samo, kako se ne nazire skori kraj europske gospodarske krize, štoviše, Grčka je nesposobna servisirati dug, Irska pokušava ispregovarati novu kamatnu stopu, u Španjolskoj izlaze na ulice zbog rastuće nezaposlenosti, ne vidimo neko skoro vrijeme unutar kojeg će Europa i SAD omogućiti Brazilcu ili Indijicu da predsjeda MMF-om. Ne zaboravimo, Washingtonu je također stalo održati europsko vodstvo u fondu, jer su, prema dealu, redovito postavljali svog zamjenika.
Dok EU izađe iz gospodarske kaljuže, Kina, Indija, Brazil i Rusija bi mogli osnovati nekoliko uspješnijih i utjecajnijih pandana MMF-u. S druge strane, možda i ne bi bilo pretjerano loše baciti novo svjetlo na europsku krizu s čovjekom koji dolazi iz nešto drukčije ekonomske paradigme, poput Kemala Dervişa iz Turske ili Monteka Singha Ahluwalia iz Indije. Druga najvažnija svjetska financijska institucija, pored Svjetske banke, ne može si dopustiti nostalgičnu fiksaciju na svijet kojem je već davno istekao rok trajanja. Možda će Azija, Ruzija i Latinska Amerika još neko vrijeme tolerirati bahatost starog Zapada iz čisto kulturoloških razoga. No u nekom trenutku će se počeškati po novčaniku i proglasiti fajrunt.
