Vlada će odluku o poništenju vlastite odluke o nabavi iz ožujka 2018. donijeti na sjednici sljedeći tjedan, a kako neslužbeno doznajemo poništit će se cijeli natječaj i krenuti ispočetka. Time su opovrgnute neke špekulacije da bi se moglo krenuti u pregovaranje s drugoplasiranim na propalom natječaju, a to je bio švedski SAAB s avionom JAS-39 Gripen. Nakon poništenja natječaja moguća su dva scenarija, uz nekoliko podvarijanti.

Najlogičnije bi bilo, s obzirom na sve što je dosad rečeno i napravljeno, da Hrvatska raspiše potpuno novi natječaj za nabavu borbenih aviona. Učeći na iskustvima propalog natječaja, možda bi se neke stvari mogle popraviti, tako da se, primjerice, ne uspoređuju novi i polovni avioni jer su novi avioni i do nekoliko puta skuplji te si ih Hrvatska, realno gledano, teško može priuštiti.

Raspiše li se gotovo identičan natječaj kao i prošli, ili se ide u nekakve manje modifikacije, može se očekivati da bi cijeli proces do izbora novog aviona - od čekanja ponuda više ponuđača, njihove analize, mogućih dodatnih pregovora te traženja konačne i najbolje ponude (best and final offer), odabira ponude, dogovaranja tehničkih detalja do potpisivanja ugovora - mogao potrajati oko godinu, godinu i pol, što znači da bi se ugovor mogao potpisati negdje sredinom 2020.

>>> Ništa od izraelskih zrakoplova, evo kako se kroz više od godinu dana pregovaralo o novim letjelicama

Drugi scenarij o kojem se u medijima špekulira, a koji nije bez osnove, taj je da se ide u strateško partnerstvo sa SAD-om, u kojem slučaju bi se otvorilo nekoliko podvarijanti. Kad je riječ o kvaliteti i performansama te dugoročnoj uporabi aviona, najbolje bi bilo odabrati potpuno novi F-16 Block 70/72, kakve su Amerikanci i nudili Hrvatskoj na propalom natječaju. S tim bi avionima Hrvatska bila mirna sljedećih 30-40 godina, no njihova velika mana za državu poput Hrvatske, čije su financijske mogućnosti prilično ograničene, paprena je cijena koja je na propalom natječaju bila oko 9,5 milijardi kuna (oko 1,3 milijarde eura) za cijeli paket od 12 aviona.

Postoje i neke špekulacije da bi se mogao prvo uzeti manji broj tih novih aviona, šest ili osam komada, a da bi se za deset godina, nakon što se oni otplate, išlo u nabavu preostalih šest ili četiri aviona, što bi naizgled financijski bilo lakše podnijeti. No ni ta podvarijanta nije bez mana jer bi, ako bi se uzimalo manje aviona, vrlo vjerojatno cijena po avionu bila viša nego da se odjednom uzme 12 komada.

Najizglednije je da bi, u slučaju strateškog partnerstva sa SAD-om, Hrvatska uzela polovne F-16 koji bi mogli doći iz nekoliko izvora, od Grčke, koja ih je već nudila na propalom natječaju, nekih drugih europskih država koje takve avione imaju u svom sastavu, do samog SAD-a, koji na raspolaganju ima velik broj starijih F-16, a koji nemaju mnogo sati leta. Ti se avioni mogu nadograditi na viši standard, vjerojatno bi to bio Block 50/52, čime bi oni postali suvremeni avioni koji bez problema mogu ispuniti zadaće što bi ih imali u sastavu Hrvatskog ratnog zrakoplovstva.

Takvo bi nas rješenje, ovisno o tome čije bismo avione uzeli, koja bi bila njihova osnovna cijena, na koji standard bismo ih nadogradili i u kakvom bi početnom stanju avioni bili, moglo koštati oko 600 milijuna dolara (520 milijuna eura), što bi bilo oko sto milijuna dolara skuplje nego što nas je trebala koštati nabava izraelskih F-16. Također bi se vjerojatno u cijelom postupku uštedjelo i nekoliko mjeseci u odnosu na to kad bi se raspisivao novi natječaj.

>>> [FOTOGALERIJA] Krstičevićev izraz lica nakon sastanka s Izraelcima govori sve

Nakon potpisivanja ugovora, a ovisno o tome kojeg bismo ponuđača i koje avione izabrali, do isporuke prvih aviona prošlo bi od dvije do tri godine. Prođe li sve onako kako je planirano i u nekakvim realnim rokovima, prvi bi avioni, dakle, mogli stići u Hrvatsku u prvoj polovici 2022. S obzirom na to da je za uvođenje novog aviona u operativnu uporabu potrebno oko dvije-tri godine, bilo bi to otprilike dovoljno vremena da novi avioni postupno zamijene postojeće MiG-ove, kojima resursi istječu 2024. No ako bi došlo do bilo kakvog zastoja u procesu, Hrvatska bi se mogla naći u problemima jer bi mogla ostati bez mogućnosti nadzora i zaštite svog zračnog prostora.