Kaže mi stari pomorac, frend iz Šibenika: 'Vidjet ćeš, za 20 godina više nećemo moći šetati ovom rivom. Biti će rampa, a kroz nju će prolaziti isključivo vlasnici privezanih jahti i jedrilica.' Paranoje mi se ne uklapaju u psihoprofil, ali uklapaju mi se činjenice. Hrvatska obala postaje igralište stranih koncesija i licenci, festivala i događaja u kojima će lokalna ekipa eventualno moći sudjelovati kao konobari, čitatelji recenzija ili se prokrijumčariti preko ograde. Zapravo, to već i radi. Baš kao i na Kubi.

Najbolje od Kube destilirano je u turistički proizvod za gostujuću klijentelu. Pješčane plaže i otoci na koje Kubanci ne smiju ili za njih nemaju para, jastozi, škampi i kokteli koje su u najboljem slučaju vidjeli u turističkim vodičima. Čista voda koja im je nedostupna. Cohibe, Montecristo i ine cigare koje se isključivo prodaju po vladinim shopovima ili pakiraju za izvoz, dok nacija puši proizvodni škart. Jedino u čemu Kubanci mogu nesmetano guštati uz bok turistima je tropsko voće. Papaja, mango, guava, karambola... ima ga posvuda, baš kao i srdela kod nas, samo što ovo potonje pati od drastično manjeg stupnja egzotike.

OK, Kuba ima voće, ali Hrvatska ima scenografiju. Obala i otoci u nedostatku suvisle strategije turističkih zajednica i ministarstva dobiva status filmske kulise za preko pedesetak festivala, mahom u inscenaciji britanskih organizatora i skrojenih za njihovu klijentelu. Filmske kulise s pogledom na more, mirisom smreke i zrikavcima, fakultativno može i usputna antička fasada. To je otprilike sve što od Hrvatske konzumiraju nove generacije adolescentskih turista, koji daleko brutalnije i brže stvaraju od nas turističku koloniju u rangu Fijija, Šri Lanke ili Kube, nego što su to činila desetljeća Nijemaca, Austrijanaca ili Čeha.

Samo u okolici Šibenika pada mi na pamet Barbarella's, neloš klub na otvorenom s jednim problemom – upad je 150 kuna, malo pivo 25, gin-tonic 45 i tako redom, masakr po cjeniku. Smješten kod Pirovca, slovi kao mala tajna velikih partijanera jednostavnog zato što si ga nitko živ od lokalnih ne može priuštiti. Jasno, skrojen je kao afterparty izdanak Garden festivala. Jedan od britanskih festivalskih organizatora je u nizu peripetija došao i do koncesije na Obonjan – otok mladosti, nekoć vrhunski primjer socijalistički solidarne varijante ljeta. Otok će i danas pripadati mladosti, samo u inačici rasplesanog neokolonijalizma s cjenikom prilagođenim klincima koji niskobudžetno slijeću maltene ravno na festival, iskrcaju snop funti za višednevnu obnevidjelost od cuge i 'botuna', i jednako tako uzlijeću. Gdje si bio? - Mislim da... u Hrvatskoj? Što si vidio? Mmm... bila je neka super plaža.

Splitu se po istoj špranci dogodila Ultra, što je otprilike zadnja mega vijest otkad se Kerumu pršut zalijepio za čelo. Dovoljno velika da se zalijepi preko naslovnice najveće lokalne tiskovine nekoliko dana uzastopce. Generički festival s umjetničkim ciljem da što skuplje u što kraće vrijeme budeš što gluplji, po mogućnosti prodaš zblesiranom strancu hamburger za 100 kuna, noćenje u stanu za 3500 i pomisliš kako je Split napokon i definitivno centar svijeta. Barem još godinu-dvije, a onda će Ultra, nakon što potroši i straga ispljune splitsku kulisu, krenuti na neku drugu prehrambenu lokaciju. Ali, ne bunimo se. Riječ je o mokrom ostvarenju domaće turističke koncepcije u kojoj je prva ideja da netko drugi ima ideju. Druga je da isti tu ideju realizira na tvom terenu. A treća da pritom kubanski ubereš svoj bakšiš, po mogućnosti ne radeći ništa. Uostalom, što bi i radio dok si ugodno iseljen iz svog stana?

Može se i drugačije. I mora ako je još ikome stalo do toga da nam obala ne postane apstraktni Disneyland, gdje ćemo evenutalno sudjelovati kao ekipa koja nosi kostime Mikija, Šilje i Paje Patka i ubirati sitnozubu proviziju. U Šibeniku je prije nekoliko dana završio festival Superuho, događaj u režiji Mate Škugora, čovjeka koji je osmislio Terraneo i koji kaže da nam je kucnulo zadnjih pet minuta da osmislimo atraktivnu ljetnu kulturnu ponudu za mlađe od 35 i prije svega od ljudi i za ljude koji tu žive. Ministarstvo kulture se bezuvjetno mora uključiti sa strategijom pred činjenicom da Hrvatska postaje ultrapopularna zemlja festivala, glazbenih i klupskih događaja, a ne da se, kao dosad, stvari sufinanciraju nasumično, ad hoc i dezorijentirano. Prepuštanje odluka lokalnim vlastima i turističkim zajednicama definitivno će nas pretvoriti u koncesijski raj za pernate strance. Jasno, na ograničenim i užim horizontima keš, korupcija i kratkoročni interes djeluju puno impresivnije.

Mislim, Kuba je sjajna zemlja. Čak bih mogao i tamo živjeti. Pod uvjetom da nisam Kubanac.