Stvaranje Jugoslavije, koja je u početku formirana kao Kraljevina SHS, bilo je rezultat težnji naroda o oslobođenju od imperijalnog jarma, za što su se stekli uvjeti tek krajem Prvog svjetskog rata, kada je bilo posve jasno da je Austro-Ugarska Monarhija pred raspadom i nakon što američki predsjednik Woodrow Wilson donosi nacrt za postizanje trajnog mira u Europi nakon Velikog rata.

Wilsonov sažeti nacrt je, između ostalog, nudio punu slobodu za autonoman razvitak naroda Austro-Ugarske, ali i osnivanje Društva naroda koje će pružiti jamstvo za političku i teritorijalnu neovisnost malih država. Pored neizbježnog sloma Habsburške Monarhije te uz uvažavanje činjenice kako je Osmanlijsko Carstvo već nakon Balkanskih ratova pet godina ranije prestalo biti faktor u ovom dijelu Europe, otvorile su se mogućnosti ostvarivanja prava naroda na samoodređenje, što je bio temelj nastanka nove države na političkoj karti Europe.

Povjesničar Hrvoje Klasić u razgovoru za tportal naglašava kako je ideja o stvaranju države koja bi okupljala južnoslavenske narode na jednom mjestu postojala znatno ranije od uvriježenog mišljenja, prema kojem su narodi s ovih prostora započeli proces ujedinjenja u jednu državu tek poslije sloma Habsburške Monarhije, koja se raspala kao gubitnica u Prvom svjetskom ratu.

Tportalov sugovornik podsjeća kako su ideje o jednoj državi južnoslavenskih naroda postojale još u 16. stoljeću kod hvarskog dominikanca Vinka Pribojevića, a nastavile su se idućih stoljeća, najprije kod isusovca Jurja Križanića, a potom i kod iliraca. Upravo su hrvatski svećenici, osobito biskup Josip Juraj Strossmayer te Franjo Rački, bili nositelji i ideolozi ideje jugoslavenstva, a malo je znano pak kako su na pregovore sa srpskom vladom o ujedinjenju išli pravaški prvaci, što, prema Klasiću, dovoljno čvrsto pobija teoriju da su Hrvati na silu i prevaru uvučeni u Jugoslaviju.

Ideja o uzajamnosti

'Jedno od pogrešnih mišljenja ono je da je Jugoslavija bila versajska tvorevina, a to bi značilo da uopće nije postojala ideja o nekoj južnoslavenskoj državi. Ideja o uzajamnosti koja će biti jezična, kulturna, ali i politička stoljećima je postojala među hrvatskim, srpskim i slovenskim elitama, a okončanje Prvog svjetskog rata samo je ubrzalo tu ideju', kazao je Klasić.

Je li pak bilo alternative za Hrvate u to vrijeme? Klasić kaže kako je postojala, ali je bila znatno lošija. Pritom povjesničar podsjeća kako je Italija 1915. godine s Antantom potpisala Londonski ugovor, kojim su članice Antante (Velika Britanija, Francuska i Rusija) privoljele Rim na izdaju saveza Središnjih sila, obećavajući mu teritorije dojučerašnjih saveznika.

Prema tom tajnom ugovoru, Hrvatska bi bila svedena na dio oko Zagreba, Liku i primorje od Rijeke do sjeverne granice Dalmacije, dok bi preostali dijelovi bili podijeljeni između Italije i Srbije. Za taj dio Hrvatske koji ne bi bio pripojen Italiji i Srbiji tek je trebalo odlučiti hoće li pripasti Mađarskoj ili će ostati u mogućoj zajedničkoj austrijsko-mađarskoj državi. Hrvatski politički krugovi su vrlo brzo saznali za sadržaj Londonskog ugovora, a saznanja o tome što se sprema Hrvatskoj imala su odlučan upliv na njihovu odluku da podrže stvaranje jugoslavenske državne zajednice u kojoj će pretežni dio hrvatskog narodnog područja ostati na okupu.

'Budući da je postojala realna opasnost da se u poslijeratnim preslagivanjima Bugarska proširi na Makedoniju, koja je bila u srpskoj interesnoj zoni, na račun toga bi Srbija dobila pravo proširivanja prema Bosni i Hercegovini te Dalmaciji, čime bi jednostavno nestao teritorij na kojem žive Hrvati. Hrvatski političari su upozoravali na te opcije, kao i na činjenicu da je talijanska vojska već bila spremna zauzeti Dalmaciju, pa se s pravom postavljalo pitanje tko bi ih i na koji način kasnije otjerao s tih područja. Na temelju već spomenutih ideja o kulturnoj, političkoj i jezičnoj uzajamnosti i realne opasnosti sasvim je jasno kako je postojala ideja o stvaranju države koja bi okupljala južnoslavenske narode, nego da zemlje raskomadaju pobjednice', pojašnjava povjesničar, ponovivši još jednom kako se do te ideje i rješenja nije došlo 'preko noći'.

Korak prema ujedinjenju

Klasić podsjeća kako je idući korak prema ujedinjenju napravilo Narodno vijeće SHS – političko tijelo koje je predstavljalo sve Slovence, Hrvate i Srbe s prostora Austrije i Ugarske, a čiji je cilj bilo ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u nezavisnu državu uređenu u skladu s demokratskim načelima. Konačno, 30. studenog 1918. poseban odbor sastavljen od trojice članova Narodnog vijeća SHS-a i trojice predstavnika srbijanske vlade ugovorio je način ujedinjenja koje je 1. prosinca 1918. proglasio regent Aleksandar I. Karađorđević, čijom uspostavom diktature 11 godina kasnije dolazi do sve većeg neraspoloženja spram zajedničke države, pored već postojećih ograničenja političkog pluralizma, agrarne reforme te kulturnog i vjerskog revanšizma.

U današnje vrijeme ujedinjenje u jednu južnoslavensku državu često je predmetom povijesnog revizionizma, a prema Klasiću taj problem nastaje 1990. godine, kada dolazi do inverzije u logičkom i kritičkom promišljanju prošlosti.

'Umjesto da shvatimo i procjenjujemo 20. stoljeće kako bismo samim time shvatili ono što nam se događa 90-ih godina, mi kroz te 90-e počinjemo procjenjivati čitavo 20. stoljeće. Činjenica da Hrvatska izlazi iz Jugoslavije ratom i da Hrvati ratuju s Jugoslavenskom narodnom armijom utjecat će na stav prema Jugoslaviji i Srbiji, dok će se kroz prizmu JNA, koja u tom trenutku ruši Vukovar i Hrvatsku, nekritički sagledavati partizanski, antifašistički pokret iz kojeg je i nastala JNA', mišljenja je tportalov sugovornik.

Ravnopravnost u praksi

'Nema sumnja da je prva, monarhistička Jugoslavija bila opterećena idejom o stvaranju Velike Srbije i da su se srpske elite postavile hegemonistički spram ostalih naroda u novonastaloj državi, što će izazvati čitav niz reakcija, poput stvaranja Hrvatske seljačke stranke i Komunističke partije, ali i, primjerice, VMRO-a u Makedoniji', ističe Klasić.

U drugoj, bitno drukčijoj socijalističkoj Jugoslaviji svi narodi i narodnosti bili su ravnopravni, ali samo u praksi, dodaje tportalov sugovornik, upozorivši kako ipak trebamo promisliti što je jedna Makedonija, Crna Gora, pa čak i Slovenija bila do Prvog svjetskog rata, a što će one urbanizacijom, obrazovanjem i sličnim tek postati u drugoj polovici 20. stoljeća.

'Naravno, tadašnja političko-gospodarska situacija nije bila mjerljiva s jednom Austrijom, Švicarskom i slično, ali za razliku od jedne Poljske, Mađarske, Rumunjske, Bugarske i Čehoslovačke, u vrijeme druge Jugoslavije Hrvati, Slovenci, Srbi, Makedonci, Crnogorci i Bošnjaci, kojima je u konačnici priznata nacionalnost, ali i svi ostali u jednom su kontinuitetu živjeli sve bolje i bolje', smatra Klasić te zaključuje kako Jugoslaviji ne možemo pristupiti 'crno ili bijelo' jer je valja promatrati u kontekstu vremena i prostora, a ne kroz dijelove koji bi nam odgovarali.