Efra Avila je skulptor. Posebno su mu na srcu didaktičke i interaktivne instalacije od drva. Prije 20 godina iz Praga je – gdje je boravio kao rezidencijalni umjetnik - na nagovor prijatelja došao u Zagreb, ponudio redizajn jezera Bundek, bez ikoga da garantira za njega. Rješenje, naravno, nije prihvaćeno, što nije spriječilo kasnijeg izvođača da prekopira većinu njegovog prijedloga. I, jasno, nadopuni ga totalno nemaštovitim ljuljačkama i toboganima, kako kaže.

Efra je u Hrvatskoj prvi put vidio more. Točnije, u Opatiji. Baš kao i svoju ženu: 'Bilo mi je sve jeftino. Opčinili su me ljepota mora i žena. Osjećao sam ljude. Ljude koje sam prvi put upoznao. Bili su vrlo ljubazni. Osjećao sam se kao doma.' Po Zagrebu je obilazio kvartovske centre za kulturu. Držao radionice na Trešnjevci pa u Dubravi, gdje su se zainteresirali za njegove skulpture, ali opet, nitko ga nije znao, nitko stajao iza njega i sve je ostalo na tapšanju po ramenu. Efra se snalazio, svirao na ulici, sve dok ga nije arhitekt iz Splita pozvao da održi radionicu za studente. Odveo ga je i na Marjan, kojim se Indijanac oduševio premda je brdo bilo zapušteno. Dobio je ideju: 'Odlučio sam na Marjanu napraviti unikatne skulpture. Interaktivne. Za djecu i odrasle. Praktički bi se mogle koristiti kao test inteligencije.'

Uzeo je Efra stvar u svoje ruke i samoinicijativno odradio 50 instalacija. Pomogli su mu studenti, sportaši, intelektualci, veli. Nije mu sve uspjelo kako je zamislio jer se zbog kamena na mnogo mjesta nije moglo kopati. Sve je bilo splitski nerealno i neočekivano. Kome bi to ikada palo na pamet u gradu, i još da sve napravi volonterski? Indijanac čini nešto za uređenje i promociju Marjana i još ne traži pare za to. Vrlo problematično: 'Kada je bilo gotovo, društvo 'Marjan' se pobunilo  da na brdu ne može raditi neki Indijanac. Kao, Split ima toliko umjetnika. Ali nitko od njih nije napravio ništa. Htjeli su uništiti instalacije, ali se dogodila peticija i skupljeno je preko tisuću potpisa u moju korist. Molio sam Keruma da bude 'kum' mojim skulpturama. Sreo sam ga slučajno jednog dana u kafiću. Samo mi je otpilio – ne zanima me. Pokušao sam mu objasniti da sam to napravio za njegov grad. Samo je ponovio – ne interesira me ništa. Pozdravio sam ga i poručio mu da ne razumije kulturu ovog grada.'

Ni novi gradonačelnik nije našao minutu vremena za splitskog Indijanca, unatoč opetovanim pozivima. Jedina birokratska podrška došla je od pročelnika za kulturu. Epilog priče je da skulpture ostaju, ali ih nitko ne koristi niti zna kako ih koristiti, jer je gradu sve to savršeno nebitno. Dokle god ima dovoljno štandova sa sladoledom, turističkih đinđuvara i suvenirnica, dokle god mogu naplatiti smještaj 4000 kuna za tri dana Ultra festivala, neke tamo instalacije po Marjanu ne igraju nikako: 'Stranci se daleko više interesiraju za njih nego domaći ljudi. Nikog ne zanima.'

Efra je skužio malo prekasno: 'Mentalitet starijih ljudi ovdje je ograničen. Nema veze ako napraviš nešto novo. Baš ih briga. Ako želiš živjeti u Splitu, onda prvo moraš postati katolik i hajdukovac. Nisi takav? Nisi dobrodošao! I na kraju - postao sam i katolik i hajdukovac. Ne baš fanatični. Sviđa mi se kako ljudi ovdje vole navijati. Slično kao u Južnoj Americi. Dinamo je biznis. Ovdje nema ni dobre igre niti ičega, ali ima atmosfere.'

Bolivijac je došao u Hrvatsku s duboko usađenom sviješću da nam Zemlja svima pripada i da smo joj dužni ljubav. Brzo je aterirao u nešto niži oblik egzistencije gdje ekipu, prije svega, nije briga za vlastito okruženje. Hrvatska ga je solidno promijenila. Nekada je, kaže, bio miran, a sada je spreman na sve i ne vjeruje svakome. I dan danas, splitski pojedinci primaju se za novčanik kada ga vide na ulici: 'Kada to vidim, i ja se primim za svoj. Neka vide kako izgledaju. Misle da sam kriminalac. Došao sam s idejom da je Zemlja moja, da sam komad zemlje koji misli...'

Kaže, ljeto je lijepo u Splitu. Svi su ti odjednom prijatelji, ljudi koji s tobom ne razgovaraju ili nemaju vremena preko zime, odjednom su jako druželjubivi. Vidiš ih po restoranima, a zimi te žicaju cigaretu.

Pitam Efru što Hrvati mogu naučiti od Bolivijaca: 'Mogli bi za početak naučiti voljeti svoju zemlju. Ova ideja da se buši nafta u Jadranu, za nove generacije bila bi to velika šteta. More je život, zato ljudi i dolaze ovdje. Čisto more, dobra hrana, lijepe žene, vino, riba... što će ti više?'

Indijanac bi volio da smo otvoreniji svijetu i da Splićani shvate da svijet nije samo kod njih. Volio bi da prihvatimo čitavu zemlju kao svoju državu i, naravno, da se ljudi vrate na Marjan, da se druže. Njegove skulpture nisu dizajnirane za išta više ili manje.

Uostalom, to nam govori čovjek koji je tako ponosan na svoje hrvatsko okruženje da mi je bilo malo neugodno. Kada je došao u Hrvatsku, dobio je anemiju i u jednom se trenutku srušio na pod. U Boliviji je odrastao na 4000 metara visine. U zagrebačkoj bolnici dobio je dvije litre krvi i sretan priznaje: 'Sad sam mješanac, Hrvatska me ponovno oživjela.'

Hrvati u Boliviji su također kriminalno sumnjivi, ali iz praktički suprotnog razloga. Efra mi priča o Branku Marinkoviću koji je radio za diktaturu, planirao atentat na Evu Moralesa i pokušao se domoći titule predsjednika. Za bijelce, ponajprije: 'Branko je htio napraviti Jugoslaviju u Boliviji, odijeliti bijelce i Indijance. U tome mu je pomagao Chico, prvi stranac koji se borio u domovinskom ratu. Danas, kada Hrvati dođu u Boliviju, ljudi ih se boje. Moja žena se boji doći sa mnom.'

Najbolje da cijelu Boliviju upišemo u Torcidu i riješimo barem jedan međunarodni nesporazum. Jedino još ne znam kako da ih naučimo skandirati 'naprid, bili' a bez da skuže što govore.