Svaka od priča zaštićenih najmoprimaca štivo je za sebe. Ono što im je zajedničko to je da borave u stanovima koji su za vrijeme Jugoslavije nekome oduzeti i da je njima dano stanarsko pravo koje je 1974. godine postalo ustavna kategorija. Međutim to pravo im je suspendirano 1996. godine Zakonom o najmu stanova, kada su postali zaštićeni najmoprimci.

Za razliku od oko tristo tisuća ljudi koji su imali stanarska prava i uspjeli otkupiti stanove, oni to nisu mogli. Nove izmjene zakona idu u smjeru toga da nakon pet godina završe na ulici.

U proteklih 25, odnosno 70 godina svašta se događalo i nijedna priča, bilo da su u pitanju oni kojima su nekretnine oduzete, bilo zaštićeni najmoprimci, nije ista. Prije nekoliko dana u medijima je istupila glumica Barbara Nola koja sa suprugom Lukasom, djecom i svekrvom živi u takvom stanu u centru Zagreba.

Za razliku od njihovih susjeda, koji žive u istoj nacionaliziranoj zgradi, ali na drugim katovima, a kojima je omogućen otkup stanova, oni to nisu mogli jer su vlasnici zgrade ostali nominalno upisani u zemljišne knjige.

Poznat je i slučaj Željka Kašaja, također iz Zagreba, koji u stanu živi od 1955. godine i koji je od 1993. godine nekoliko puta pokušao otkupiti, ali je odbijen jer je zgrada u kojoj živi bila konfiscirana, pa temeljem Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina nije mogao raspolagati njime iako je stanarima tri stana u istoj zgradi to bilo omogućeno.  

Sulejman Tabaković, pravni savjetnik Hrvatskog saveza udruga stanara, koji se bori za prava zaštićenih najmoprimaca, upozorava da do današnjeg stanja nije nitko drugi doveo nego država, najprije ona koja je otimala stanove, da bi druga u devedesetim godinama prošlog stoljeća donijela 'kriminalni koloplet zakona koji su trebali stvoriti prvobitnu akumulaciju kapitala i oformiti tzv. dvjesto bogatih obitelji te omogućiti da se pojedinci preko noći domognu vrijednih nekretnina'.

'Poznato je da su se dio tadašnje političke elite i neki odvjetnici u silnim izmjenama i donošenjima različitih zakona domogli nekretnina. Stanarsko pravo datira iz Ustava SFRJ i SRH iz 1974. godine, kada je prestalo postojati državno vlasništvo. Također Zakon o stambenim odnosima iz 1974. godine navodi da je stanarsko pravo izjednačeno u nacionaliziranim, konfisciranim i svim ostalim kategorijama sa svim ostalim društvenim stanovima koje su tvrtke gradile za svoje zaposlenike. Kad se 1990. godine donosi Ustav RH, on ukida društveno vlasništvo. Međutim, svaka država mora poštivati stečena prava, a posebno ustavna prava', kazao je Tabaković.

Napominje da je ono što je uslijedilo donošenje niza zakona koji su omogućili rijetko viđenu prevaru. 'Donosi se Zakon o povratu oduzete imovine za vrijeme jugokomunističke vladavine i svi oni kojima je imovina oduzeta morali su podnijeti zahtjev za povrat vlasništva.

Podneseno je jako malo zahtjeva, ali država je pojedincima počela vraćati imovinu iako nije bila pravno legitimirana za takvo nešto. Ona nije vlasnik pa kao takva nije mogla ni vraćati. To je bio prvi korak. Potom dolazimo do Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1992. godine, u koji su osim društvenih ušli i oni koji su bili nacionalizirani, konfiscirani i svi drugi. No otkup tada nije bio omogućen svima. Nekima se dozvolio, a nekima nije', istaknuo je Tabaković.

Posjetio je da je taj zakon u osam godina mijenjan 31 put i da je u pravnoj praksi uvriježeno da kada tri puta donesete izmjene nekog zakona, četvrti put morate napisati i donijeti potpuno novi zakon.

'Zakon je mijenjan i uredbama, što je pravno nemoguće. Nekima je omogućeno da kupe stanove, nekima je to isto onemogućeno, trećima su stanovi vraćani iako oni uopće nisu zatražili povrat, što je suprotno Ustavu. I zbog svega toga nastala je pravna kaljuža i kaos koji imamo i danas. Išlo se toliko daleko da se može otkupiti stan i sa stanarima koji se nalaze u njima. Onima kojima je stan bio oduzet omogućeno je da ga prodaju iako vlasništvo nije bilo papirnato riješeno', pojašnjava Tabaković.

No to je, naveo je, samo dio onoga što se događalo. Država je u to vrijeme omogućila ljudima koji su bili u manjim društvenim stanovima da ih zamijene s nekima koji su bili u većim stanovima, a koji su bili nacionalizirani ili konfiscirani.

'Oni iz manjih platili bi neku razliku koja je bila potrebna, a jedni i drugi su imali stanarsko pravo. I onda se 1996. godine donosi Zakon o najmu stanova kojim se suspendira stanarsko pravo za sve one koji se nalaze u stanovima što su oteti vlasnicima za vrijeme Jugoslavije. Bio je to novi zločin prema ljudima nakon onoga koji se dogodio za Jugoslavije', smatra Tabaković.

Kako su stvari u to vrijeme funkcionirale, ističe primjer da je zakon vrijedio u petak, a već u utorak bile bi donesene izmjene i tijekom tih dan ili dva netko bi uspio doći do nekretnine.

'Poznato je i da je predsjednik Franjo Tuđman imao stanarsko pravo u vili u Nazorovoj ulici koju je otkupio samo dan ili dva prije izmjena zakona kojim se zabranio otkup rezidencijalnih objekata i vila', prisjetio se Tabaković.

Smatra da kada se svemu izrečenom doda neujednačena sudska praksa, onda imamo ovo danas.  

'Od prodaje stanova prikupljen je ogroman novac kojim se moglo obeštetiti stvarne vlasnike stanova, a ne različite prekupce. Moglo se i uložiti u nekretnine za zamjenske stanove za zaštićene najmoprimce, ali ništa nije napravljeno', smatra Tabaković.

Orsat Miljenić, bivši ministar pravosuđa u SDP-ovoj vladi Zorana Milanovića, smatra da je država problem zakuhala i da ga mora riješiti, ali ne na način koji se sada predlaže - da vlasnici stanova u njih mogu tek za pet godina, dok se zaštićene najmoprimce praktički tjera na ulicu.

'Država je zakuhala problem prvo kad je uzimala stanove, a onda i kad ih je odlučila vratiti omogućavajući otkup po potpuno pogrešnim kriterijima. Nekome su stan odlučili vratiti, nekome nisu, nekome je omogućen otkup, nekome nije. Nekome sa stanarskim pravom to je omogućeno, drugom pak nije. Kada su im dani stanovi i stanarsko pravo, ljudi nisu znali u čije stanove ulaze i država je svojim odlukama učinila razliku', mišljenja je Miljenić.

Priznaje da je jedan od velikih propusta SDP-ovih vlada, Račanove i Milanovićeve, bio taj što problem nisu riješili.

'Dok sam ja bio ministar, tražili smo rješenje, predlagali smo zaštićenim najmoprimcima da im se omogući otkup nekog drugog stana u vlasništvu države, ali oni su to odbijali jer su baš htjeli taj. To je jedan od razloga, a drugi je loše stanje u državi. Sadašnje rješenje koje se nudi vlasnicima ne daje mogućnost da odmah koriste stanove, a zaštićenim najmoprimcima se nudi samo izbacivanje na ulicu', kazao je Miljenić.

Rješenje problema vidi u tome da se vlasnicima omogući da dođu u posjed onoga što je nedvojbeno njihovo, a zaštićenim najmoprimcima, smatra, država mora ponuditi na otkup stan u njenom vlasništvu po istim uvjetima po kojima su ih drugi ljudi otkupljivali.

'Samo tako možemo izbjeći nove tužbe. Nema razloga da se svaki državni stan koji se prodaje prvo ne ponudi zaštićenom najmoprimcu', mišljenja je Miljenić.

No ima li dovoljno adekvatnih stanova s adekvatnom kvadraturom, već je sasvim drugo pitanje. A dok se problem ne riješi, vlasnici stanova i zaštićeni najmoprimci i dalje će se gledati preko nišana jer su se ni krivi ni dužni našli u situaciji u koju ih je gurnula država.