Teško ću smisliti bolji uvod u ovaj intervju od govora koji je nedavno prilikom uručivanja Porina za antologijsko ostvarenje Dnevniku jedne ljubavi, u Splitu, izrekao Saša Antić

'1973. grupa Queenobjavljuje svoj prvi album, grupa Pink Floyd izdaje The Dark Side of the Moon, Marvin Gaye objavljuje Let's get it on, a James Brown - The payback. Te iste godine napustili su nas i Pablo Picasso i Bruce Lee, na svijet su došli mnogi, a među njima i moja malenkost. I to u splitskom rodilištu koje su tada zvali novo, a već dugo ga zovemo staro rodilište. Nešto šta je jučer bilo novo, sutra je već staro. Vrime ide i čini svoje. Međutim, u umjetnosti postoje djela koja su van tih kategorija. Postoje djela koja su klasici, remek djela, antologijska djela koja uhvate trenutak vremena u prostoru i učine ga univerzalnim. To su djela koja su vječna, izvanvremenska, koja su uvijek i svugdje svježa i inspirativna i zauvijek pamtimo naš prvi susret s njima. Te iste godine 1973. jedan tim kompozitora i izvođača poklonio je svijetu jedno takvo djelo. LP koji je lansirao u zvijezde jednu takvu pjevačicu da tamo ostane zauvijek.'

MK: Josipa, priču o Karlu i Dnevniku jedne ljubavi ispričali ste već tisuće puta, na razne načine i u različitim interpretacijama. Ne samo da je riječ o glazbenom remek djelu, kao što je rekao Saša, nego iza njega stoji priča o 'ljubavi za cijeli život'. Nažalost, među mlađim generacijama je takva ljubav, 'vječna ljubav', vrlo otrcan pojam. Da me ne biste krivo shvatili, ja duboko vjerujem u nju, ali mi se čini da ju mladi danas previše uzimaju zdravo za gotovo. Uzimaju sve, a ne žele dati ništa. Zar ljubav ne bi trebala biti uzajamno davanje i uzimanje? Koja je vaša definicija ljubavi?

Josipa: Ljubav se definitivno živi. Ja sam srećom svoju ljubav živjela i još uvijek ju živim. Sad će meni netko reći: 'Kako? Ali smrt vas je razdvojila. Uzela ti ga je.' A ja ću reći: 'Pa i nije. Jer koliko mi je toga ostavio!' Prije nisam mogla ni promisliti o jednoj takvoj dimenziji ljubavi. Duhovnoj. U odsutnosti. Ne mora se dvoje ljudi nužno vidjeti i dodirivati da bi se osjećali. Ljubav uzima i daje istovremeno. To je prava ljubav. Ona se živi i gotovo.

MK: Ima jedna zanimljiva vaša pjesma koja kaže: 'Vjerujem ti sve pa makar bila laž...' Kad treba odustati od veze? Mi žene ponekad znamo biti mazohisti.

Josipa: Tu sam rečenicu vidjela puno puta oko sebe. Mnogi žive lažne živote. Mnogi se muče i to je tako tužno.

MK: Gdje je ta granica da ljubav ne prijeđe u patologiju?

Josipa: Svugdje je tanka granica. Treba osjetiti kad reći 'ne' vezi koja nije sretna. Čovjek je rođen da bi bio sretan. Mnogi znaju reći: 'Pa ne moramo biti prijatelji, budimo ljubavnici.' Ja se ne slažem s tim. Čovjek mog života je bio moj najbolji prijatelj. Najveća instanca ljubavi je prijateljstvo. Ako ne možemo živjeti zajedno, razdvojimo se. Po mojem mišljenju je i to ljubav. Jer kad je ljubav u pitanju, onda je i žrtva u pitanju. Ja tebe volim i želim da budeš sretan/a. Fascinira me kako ljudi znaji biti jako grozni jedan prema drugome. I kad napokon krenu svatko svojim putem, odjednom se pretvore u neke predivne i plemenite ljude. I s nekom trećom osobom ostvaruju fantastične odnose i to traje. Energetski su se spojili s nekim drugim.

MK: Mislite li da čovjek može voljeti više puta u životu?

Josipa: Ima ljudi koji vode jako buran ljubavni život, često mijenjaju ljubavne partnere. Ali, obje ćemo se složiti da tu nešto nije u redu. Mislim da čovjek ima samo jednu ljubav. Nažalost, postoje ljudi koji ju nikada ne pronađu, a ona im je cijelo vrijeme bila pred nosom.

MK: Možete li nam otkriti nešto zanimljivo što ste zadnje vrijeme pročitali na temu ljubavi?

Josipa: Ima jako puno toga, ali zanimljivo kaže poljska pjesnikinja Wisława Szymborska:

'Sretna ljubav zar je to normalno,
zar je to korisno?
Što svijet ima od dvoje ljudi koji svijeta ne vide?
Pogledajte samo te sretnike:
kad bi se bar malo prikrivali,
hinili utučenost i tako krijepili prijatelje!
Poslušajte samo kako se smiju – uvredljivo.
Kakvim jezikom govore – tobože razumljivim.
A te njihove ceremonije, ta cifranja,
pa s koliko se samo pažnje međusobno ophode –
točno kao da su se urotili protiv čovječanstva!
Sretna ljubav kome to treba?'

Ljudima je uvijek intrigantnije pročitati kako se netko posvađao, razveo. Intrige su bitne. Ljubav je dosadna. Zlo je atraktivnije na prvi pogled, zlo provocira, euforično je. No, dobro je postojano i na kraju uvijek pobjeđuje. Ovdje se postavlja pitanje: 'Što ti hoćeš? Kako ti zamišljaš ljubav? Želiš li ozbiljno voljeti ili se samo šališ? Malo bih ovako, pa bih malo onako. Pa bih svakako!'

MK: Koliko god ste jedna suvremena žena, širokih i liberalnih svjetonazora, vrlo okrenuta prema svijetu, čini mi se da ste istodobno stvorili svoj neki mikro svijet i da ne pušate puno ljudi u njega. Što se u njemu događa?

Josipa: Malo je burno, pa se ništa ne događa. No, najljepše se osjećam kad imam svoj mir, svoje rituale, koncerte, snimanja. Čitam. Gledam kroz prozor. Pa ne radim ništa. Veliko ništa. Jer ponekad je ništa sve. Meni je lijepo sjediti doma. U mom mikro svijetu bavim se sobom, svojim radom, imam svoj ritam, nigdje mi se ne žuri. Napravim onoliko koliko mislim da trebam. Što bih ja trebala više? Pa ja sjajne stvari i rezultate imam. I zbog toga sam sretna. Imam milijune ljude koji me slušaju i poštuju. To je ogromna vrijednost. Jedno veliko poštovanje. Nikada nisam imala nikakve padove. Nikada si nisam dozvolila da poletim toliko visoko da tresnem svom snagom u pod.

MK: Sudeći po vašim rezultatima i sveprisutnosti kroz sve ove godine, jako puno radite. Jeste li radoholičar?

Josipa: Ja bih prije rekla da sam težak. Rekli bi vi u Dalmaciji - lučki radnik. Za sve moraš itekako raditi, a istovremeno pronalaziti samog sebe. Ljudi to izuzetno malo rade. Kako veli Goete: 'Lako je misliti, teško je raditi, ali realizirati svoje zamisli je najteže.'

MK: Neki dan sam jednoj prijateljici rekla da radim intervju s vama i na to će ona meni: Molim te pitaj ju dvije stvari: 'Kakvu pidžamu nosi i kakav joj je toalet?'

Josipa: Jako sam zimogrozna i imam tople pidžame.

MK: Frotir?

Josipa: Da, frotir. Nemam svilu ni kadifu, ako je na to prijateljica aludirala. U tome bih se smrznula. Apropo toaleta, to je najljepši dio u mom stanu. Tamo imam obješene slike, telefone, žurnle itd. Živim tamo gdje smo Karlo i ja živjeli, ništa elitno. Jer što je to elita? Elita je tamo gdje si ti, a ne prostor. Ja sam potpuno žena u normali, obična žena.

MK: No, ipak htjeli to priznati ili ne, odskačete od prosjeka.

Josipa: Na cijelom svom životnom putu željela sam biti u normali sa svim tim ljudima na koje sam nailazila. Druga je stvar tim što ću ja neke stvari napraviti drugačije od nekog drugog. To je stvar moje mašte, mog talenta. To je u meni urođeno. Nešto što je izvan klišeja. Uvijek će netko misliti da je to što radim sjajno, a netko drugi da to ne valja ništa. Ali najvažnije je da ja mislim da je to dobro. Da ja vjerujem u ono što radim. Ako me već pitate kako živim, ja mislim da živim normalno. Kao i vi, kao i svi drugi, odnosno živim po svom. Baš kako ta pjesma govori. Neki ne znaju živjeti, baš kao što ne znaju ni pronaći ljubav. Ljudima je teško bit samima. Osjećaju se usamljeno. Ja se jako osjećam snažno kad sam sama. Najsnažnija sam kad sam sama sa sobom u društvu.

MK: Znate li kuhati?

Josipa: Da jel znam kuhati?! (smijeh)

MK: Pa nemojte se ljutiti, nismo si toliko dobre.

Josipa: Moja kulinarska povijest ima dvije faze. Počela sam kao šegrt jer je Karlo bio chef kuhinje pošto je puno hodao po svijetu. Onda sam u jednom trenutku od šegrta postala kuharica. Karlo mi je jednom prilikom čak rekao: 'Učenik je nadmašio učitelja.' Uvijek sam željela nešto prirediti. Nešto što ćemo Karlo i ja slaviti i jesti. Hrana koja se priređuje mora se dijeliti.

MK: Puno ste putovali, koja vam je kuhinja omiljena?

Josipa: Hodali smo po svijetu i obilazili vrhunske restorane; Shimbashi, Giannini, mnogi više ni ne postoje. Uživali smo u hrani, razgovarali o hrani, pila su se fina vina. Kineska, japanska, francuska, domaća...gdje god smo išli cijenili smo domaću kuhinju. Znali bismo ostavljati ljude u čudu kad bi nas pitali primjerice: 'Što ste imali za Božić?', a Karlo bi rekao - 'štuku u šlagu'. Da ne govorim o žabama, puževima, ježevima... A tek kad bi došli na more... moj bi Karlo znao reći; 'Daj nam za početak 100 ježeva.' Konobar će u čudu: 'Nemamo ježeva.', a Karlo bi na to: 'Kako nemate, evo dolje u moru ježeva koliko hoćeš.' I ne pušta: 'Ajde onda 50 morskih jaja.', a konobar sav izbezumljen: 'Nema ni jaja.' To bi bili šokovi (smijeh). Voljeli smo sve što je iznad klišeja. Imala sam razdoblje nakon Karlove smrti kada mi je bilo mi jako teško kuhati i jesti sama. Lakše mi je bilo otići na scenu i otpjevati nešto.

MK: Koji je vaš specijalitet?

Josipa: Moja vrsta hrane je salata. Krajem 80-ih sam osmislila svoj dressing za salatu na bazi 18 sastojaka. Ja imam odnos prema hrani. Polako jedem. Dok su svi za stolom pojeli, ja još uvijek jedem.

MK: Čini mi se da vas jako inspirira japanska kultura.

Josipa: Ja sam luda za malim stvarima. Ne trebaš mi donijeti cijeli buket ili livadu. Donesi mi samo jedan mali trešnjin cvijet. Vidite, i tu sam vrlo jednostavna. Sviđa mi se njihov svjetonazor, emocije koje su jako po kontrolom. Čak i kad im se tragedije događaju, oni to vrlo dostojanstveno proživljavaju. Gajim veliko divljenje prema tome. Da ne spominjemu modu i dizajn. Jako malo stvari po kućama imaju. Sjajno je to kako od svoje radne sobe odjednom naprave dnevni boravak. Fantastičan mi je taj odnos prema prirodi, prema sebi, tijelu, umu. Mislim da bi u takvoj sredini funkcionirala sjajno.

MK: Materijalno je nekako po strani, slažete se?

Josipa: Upravo to. Ti si svetinja. Kada ideš nekud, ne pojavljuje se tvoj krevet s tobom, tvoje auto ili stan. Možda u tom trenutku nosiš cipele, netko će ih primijetiti, ali one su tu samo u službi.

MK: Dotaknimo se mode, ipak je ovo dijelom i modni blog, a vi ste, malo je reći, modna ikona. Reći ću - modni vizionar.

Josipa: Ja imam svoje vizionare. Luda sam za Yojhijem Yamamotom. To je moj heroj. Nosila sam ga sredinom 80-ih kad ga još nitko nosio. Sjećam se da sam baš na jednom splitskom festivalu nastupala u Yammamotu. Ušla sam sam u LaFayette u Parizu, nikoga nije bilo u dućanu, uživala sam sama birajući te predivne komade. Tu je svakako i Comme des Garçons tj. Rei Kawabuko koja je također napravila revoluciju u modi.

MK: Gdje držite sve te stvari?

Josipa: Nemam ja toga puno, iznenadili biste se.

MK: Kako, pa gdje arhivirate sve te brojne instalacije za glavu, predivne komade nakita i dr.?

Josipa: To uglavnom čuvaju dizajneri s kojima radim u svojim ateljeima.

MK: Teško da vam itko može modno parirati, ne samo kod nas, nego i u svijetu. No ipak sam se sjetila jedne osobe. Matt Collins, mlađim generacijama poznatiji kao Karlo Metikoš

Josipa: Jao, fantastično se nosio. Matt Collins je bio toliko elegantan da je to nevjerojatno. Cijeli je život imao jako puno stila, znao je kombinirati. Da znate kakve je jednom sebi šlape kupio, pa bademantil, pidžame... Znao je šarmirati prodavačice da zatvore dućan pa bi nam održao modnu reviju. Išao bi na plac u razdrljenim košuljama, ali u svemu tome je jako šarmantno izgledao. Nije nikada imao želju zadovoljiti tuđe oči, nego svoje. Naš shopping je izgledao otprilike ovako: On se rano ustane, kupi si sve za sat vremena, a onda ima svo vrijeme ovoga svijeta za mene. Jako ga je zanimalo što sve ima, kako će to meni stajati, za koju ću prigodu to odjenuti.

MK: Kroz što Karla pamtite?

Josipa: Pamtim ga po svim ludostima koje je radio i odmah se krenem smijati. Kada bi on vidio da ja nisam dobre volje, odmah bi me krenuo nasmijavati, izvoditi psine dok god me ne oraspoloži. Bio je izuzetno duhovit. Uvijek je bio u velikom društvu i što bi ljudi više padali od smijeha, on bi postajao sve smiješniji. Ludnica totalna. Karlo je bio gospodin, ali je imao primjese fakina. Sve ljude je zaveo. I muškarce i žene. On je najzgodnoji muškarac kojeg sam ikada u životu vidjela. Jednom sam vidjela u živo Roberta Redforda. Pa on je grd ko lopov. A Karlo je bio visok, lijep. Malo se zdebljao u 80-ima kad je prestao pušiti.

MK: Jeste li bili ljubomorni, ipak su ga žene opsjedale?

Josipa: Ma ne. Ako je ljubomora, onda više nije ljubav. Veza mora biti potpuna sloboda jer ljubav je sloboda. Ljubomora je nešto najgore što sam u životu vidjela. To razdire ljude. Ja sam bila Karlova najveća prijateljica. Išla sam svugdje s njim i ako sam primijetila da nešto nije dobro za njega, pomogla bih mu. Isto tako i on meni. A sve te situacije u kojima je on šarmirao, meni je samo rastao u očima.

MK: Svjesni ste možda da će jednog dana raditi film o vama...

Josipa: Sumnjam. Zašto bi netko radio film o meni? Ali kad već to spominjete htjela bih da budem pametna i prisebna do kraja. Ne bih htjela nikakve popratne ceremonije. Radije bih da me pamte po onome što sam napravila. Ja nisam ni za života pompozna. To što mene ljudi poprate, to je meni sve bezveze. Ne volim se slikati. A najviše mrzim slikanje s mobitelom. To je nešto jezivo. To je tako okrutno. Ne znam gdje je mladima svijest? Sretnu me negdje na cesti i pitaju: 'Mogu li se slikati s vama?' Drugo je profesionalno, imam koncert ili sam negdje prisutna, uslikat će me, zato sam i došla. Karlo i ja imamo tako malo slika. Vidite o čemu smo nas dvije prčale. Ja imam sliku u srcu, ja imam sliku u glavi, što će mi toliko fotografija? To je sve tako površno. To ništa ne vrijedi. Jedne se brišu, dolaze već nove. Koja je to pošast? Pa zašto? Bespotrebno. Imali smo lijepi susret, to je ljepše. Sjetit ćemo se trenutka, riječi. S tom tehnologijom nisam nikako zadovoljna. Htjela bih da to nije toliko isforsirano. Čim je tolika euforija, to ne vrijedi ništa. Izgubit ćemo ono što je jako vrijedno. Susret. Sjećanje na susret.

MK: Nedavno ste nakon dugo vremena imali klupski koncert u Judinom drvuu Splitu. Mene je osobno fascinirala šarolika publika koja vas je došla vidjeti. Bio je to raspon ljudi od 7 do 77, što se kaže. Kako to tumačite?

Josipa: Prisutna sam cijelo vrijeme. Ljudi me već jako dugo čuju i vide. Misle da imam 150 godine (smijeh). Svjedok sam velikih promjena i smjena generacija. Moje godište, starijih od mene, mlađih. Evo Saša Antić, 42 godine ima, rodio se iste godine kada je objavljen Dnevnik jedne ljubavi. Ja ga gledam kao dijete, ali to je ozbiljna osoba i odličan glazbenik. Pa onda na koncertu vidim dijete od 15-16 godina. Uistinu je to širok dijapazon generacija.

MK: Moglo bi se reći da je vaša glazba bezvremenska.

Josipa: Sve je to u vremenu. Jer da sam ostala slična onoj osobi koja sam bila u 20-ima ili 30-ima, ja ne bih danas postojala. Ja bih zaspala. Ali vrijeme je išlo i ja sam išla ukorak s njim. Mislim da sam jako u vremenu čim s vama mogu pričati 2015. godine i imati dva koncerta u Judinom drvu gdje je bilo jako puno mladeži. Hoću reći, ja sam cijelo vrijeme u vremenu. I izuzetno sam zahvalna što sam pronašla istomišljenike, ljude koji su to prepoznali, prihvatili i na kraju zavoljeli. To je nešto najljepše što umjetnik može doživjeti. Sad ću se još više potruditi da budem u vremenu, u smislu kreativnog rada.

MK: Da niste postali glazbenica, što biste radili s istom strašću?

Josipa: Bila bih psiholog. Ustvari ja to cijelo vrijeme i jesam. I za sebe i za druge. Kroz glazbu se stvara jedna ogromna energija koja rezultira povjerenje. Ja sve te priče slušam, svojih kolega, glazbenika, ljudi koji me okružuju i to tak ide u krug. Ljudska psiha me jako zanima. Uvijek je potrebno veliko razumijevanje za čovjeka. Najlakše je reći: 'Nemam vremena za tebe, imam dovoljno svojih problema.' Zapravo mogu reći da mi je to susosjećanje kroz život dalo još veću snagu. Nevjerojatno je koliko čovjek može naučiti od drugih. Zahvaljujući toj svojoj sposobnosti i tankoćutnosti nikad nisam upala u depresiju. Ja nikada nisam bila u bedu (smijeh).

MK: Odakle crpite tu silnu energiju?

Josipa: Kad su me dečki iz Judinog drva pitali: 'S čim vas možemo ponuditi pred koncert?, ja sam im rekla: 'Samo voda. Ja sam prirodno high. Naturally high'. Njima je to bilo jako smiješno. Izlaziš na scenu, ulaziš u tu jednu dimenziju s koncentracijom da ćeš iznijeti svaku pjesmu na poseban način. To je ta energija koja kola. Koncentracija da ja uđem, a na tom putu mi ništa ne smeta. Ne trebaju mi nikakvi dodaci ili stimulansi. Slobodna sam da uđem u sebe kako bi najsnažnije predstavila sebe. Ali istovremeno moja publika meni daje energiju. Vi meni dajete sliku jednako snažnu.
Ja znam da su mnogi mislili da sam ja narkomanka, pijandura, ekscesna osoba zato što me nisu razumijeli. Zato što bi me vidjeli s čudnom frizurom ili nastupom koji nisu do tada nikada vidjeli. Ja nisam ekscesna osoba, ja možda samo potražujem nešto drugo nego ti. Netko ne potražuje ništa jer ga uopće nije briga. Ali ja razumijem da me ti ne razumiješ. Ustvari ti koji si mene vezao za drogu samo zato što me ne razumiješ, ti si drogiran. Ljudi teško prihvaćaju promjene. Zašto nastojiš druge mijenjati? Mijenjaj sebe. Ljudi se pitaju zašto postaju dosadni. Pa napravi nešto sa sobom. Radi na sebi. Uzmi dva sata u tijeku dana pa radi na sebi. Danas je 2015. Ogromne su promjene. Slikovno ću to objasniti. Zašto ideš tamo kuda idu svi? Odi svojim putem. Ljudi se boje. Pobjeći će od sebe da bi išli drugima. Idi prema sebi. To je vječiti apsurd. Danas treba više puta reći 'ne'. To je snažnije nego 'da'.

photo: Željana Matošić, asistent: Tessa Matošić, lokacija: Hotel Atrium Split

MK: Tko vam je zaokupio pažnju od mlađih generacija?

Josipa: Jako mi se sviđaju ove tri djevojke koje sam pozvala na svoj zadnji koncert uzagrebačkoj Tvornici - Luce Ćustić, Dina Rizvić i Dunja Ercegović. Svaka je došla sa svojom pjesmom i ja sam sve to odslušala. Nisam ih zvala da mi zagrijaju publiku. Meni to ne treba. Zvala sam ih zato što volim mlade talentirane ljude koji su svoji. Sviđa mi se i Sara Renar. I kod nje mi se sviđa to što je svoja. Odlični su Radio Luxemburg, Gatuzo, Mort, Krešo i Kisele kiše (smijeh). Ludo. Sve ja to pratim i imam jako lijepi kontakt s njima. Ja jako vjerujem u potencijal mladosti, entuzijazma, bunta i promjene.

Slijedite Josipu Lisac na njenoj službenoj facebook i instagram stranici.

Osim Josipe Lisac, čiji je vokal učinio prvi ženski rock album u Jugoslaviji neponovljivim, Dnevnik jedne ljubavi je odsvirala krema tadašnje zabavne i rock muzike: Slobodan 'Bodo' Kovačević iz Indexa, Miroslav Sedak – Benčić (sjajan saksofonist, gostovao i na Azrinim pločama), gitarist Vedran Božić (svojevremeno svirao s Hendrixom), također, bila je cijela postava grupe Time, a Dado Topić (tada već etablirani vokalist) je lupao defom.

Cijelu stvar su nadgledali Karlo Metikoš (kompozitor svih pjesama), Brane Živković (aranžer), a riječi za sve pjesme je napisao Ivica Krajač, poznat iz grupe 4M.