Ali, Šarančić je bio desna ruka koalicionog partnera Vojislava Koštunice, čuvenog Velje Ilića (najbliži opis Ilića bio bi: kombinacija Rojsa, Keruma i Zdravka Mamića). Slično ide sličnome, pa je tako gazda-Velja, čim je 2004. postao ministar za kapitalne investicije (jao Srbiji!), doveo za direktora željeznice svog druga Milanka koji je držao neke dvije birtije u Vrnjačkoj Banji (obje u divljoj gradnji).

Milanko se snašao: već 2005. uvozi polovne motorne vlakove iz Švedske i neke dizel-lokomotive iz Slovenije, kupuje neke luksuzne automobile, ima plaću od skoro deset tisuća eura itd., sve na način ne baš najzakonitiji. Bilo je to vrijeme 'srpskih domaćina' Koštunice i Velje koji je svoju 'drumsku mafiju' po naplatnim kućicama molio da kraduckaju pomalo, a ne naveliko. Onda su svi iz te mafije završili u pritvoru, a kavane oko terminala za naplatu cestarine opustjele se.

Što je, dakle, skrivio birtaš Šarančić? Policija je u suradnji s kolegama iz Švedske, Italije i Slovenije utvrdila da su ti vlakovi i lokomotive kupljeni uz posredovanje jednog modnog butika i da su plaćeni skoro tri milijuna eura više nego što su zaista koštali. Novci su pronađeni na nekim talijanskim računima, a za početak policija tereti Milanka za milijun i četvrt, ostatak slijedi. Skupa s njim pritvorena su još trojica: njegov pomoćnik, vlasnik butika i još jedan manje važan lik.

Ima u vezi sa Šarančićem još jedan, zasad nedovoljno istraženi segment priče koji se odnosi na neke njegova posla sa Hrvatskim željeznicama, ali o tome nitko u Beogradu ne želi ništa reći – zasad. Ostajemo na oprezu.

Cijela ta priča još je jedan melankolični poučak na temu korupcije i vječno gladnih političara-skorojevića. Ti kruhoborci i dotepenci iz provincijalnih kavančina prirodno teže narodnjačkim strankama jer se tamo najlakše jami, što reče poznati suvremeni liberalni ekonomist Ljubo Ćesić Rojs. Ima tu, međutim, jedan iracionalni element koji zapanjuje: oni ne znaju stati, apetit im je toliki da im zamrači um i tako idu ravno u propast. Kad propadnu, nikome nije nimalo lakše, a na kraju porezni obveznik plati sve. Izgleda da je taj fenomen konstanta kod populističkih stranaka, premda i neke druge nisu pošteđene. Tako imamo konobare i birtaše koji postaju generali i ministri, direktori željeznica i javnih poduzeća. Tako se događa da modni butik uvozi vlakove, privatni dućan za lovačku opremu prodaje kanadere (SR Jugoslavija, 1996), Udba i vojna policija trguju heroinom itd.

Malo optimizma, ipak, pruža sve bolja policijska suradnja ne samo u regiji, već i na cijelom planetu. Kriminal je postao planetaran, kako vidimo, a policijske organizacije to su skužile sa stanovitim zakašnjenjem. Ipak, suradnja je dovela do uspješnog ishoda mnogih kaznenih postupaka koji bi bez pomoći inozemnih kolega teško došli do ključnih dokaza.