Do travnja 1941. fašizam se događao 'nekom drugom'. Tada, točnije 10. travnja, taj sustav zla postaje i hrvatska stvarnost. Toga dana stvorena je država u kojoj vlast preuzimaju hrvatski fašisti poznatiji pod imenom ustaše. Skupina dotadašnjih političkih marginalaca na vlast nije došla voljom naroda, već voljom svojih mentora u Rimu i Berlinu. Dolazak na vlast platili su brojnim političkim, ekonomskim, vojnim i teritorijalnim ustupcima zbog kojih je termin državne nezavisnosti od samih početaka, najblaže rečeno, kompromitiran. Onima koji su se i poveselili 10. travnju, već sljedećih dana postalo je jasno kako bi trebalo izgledati hrvatsko društvo izgrađeno na ustaškim načelima. Na udaru su se našli svi oni koje su ustaše iz različitih razloga proglasili nepodobnima i nepoželjnima, 'za dom nespremnima'. Bilo kakva kritika režima, čak i ako je dolazila od 'arijevski čistih' Hrvata, doživljavala se kao veleizdajnički čin. Strijeljanja neposlušnih građana postaju svakodnevna i sve masovnija pojava. Hrvatski Srbi, Židovi i Romi nisu čak morali ništa ni kritizirati. Njihovo porijeklo bilo je dovoljno da ih se 'isključi' iz društva. Bez obzira na dob i spol.

Po uzoru na Treći Reich prvo se krenulo s dehumanizacijom. Do jučer obični građani, susjedi, školski kolege, suradnici na poslu, preko noći svoj život moraju prilagoditi novoproglašenim pravilima: 'Zabranjuje se svim Židovima ulazak u sve gostionice, krčme, kavane, restaurante i hotele', 'Stanovnici srpsko-pravoslavne vjere smiju se po gradu kretati samo ograničeno ujutro i poslije podne. Ostalo vrijeme imaju se zadržavati u svojim stanovima', 'Upozoruju se sva hrvatska kulturna, humana i nacionalna društva da provedu hitno selekciju svojih članova. Srbi ili Židovi prema izašlom rasnom zakonu ne mogu biti članovi hrvatskih institucija', 'Zabranjuje se svim Židovima pohađanje kinematografa i zadržavanje na šetalištima', 'Pozivaju se svi Židovi muškog i ženskog spola bez razlike godina starosti da odmah nakon primitka židovskog znaka prikopčaju taj znak na lijevu stranu prsiju i lijevu lopaticu', 'Zakonskom odredbom Židovi se isključuju iz književnosti, novinarstva, likovne i glazbene umjetnosti te urbanizma, kazališta i filma' itd. Nažalost, to je bio samo početak obračuna. Uslijedila je pljačka imovine, deportacija u logore a zatim i fizičko uništenje. Deseci tisuća potpuno nevinih ljudi, hrvatskih građana, žena, djece, radnika, intelektualaca ubijeni su na najsvirepiji način jer se nisu uklapali u koncept 'čiste', 'arijevske' Hrvatske.

Unatoč ili usprkos svima onima koji su prihvatili novi režim ili onima koji su jednostavno zažmirili na sve što se događalo oko njih, dio hrvatskih građana ipak je imao hrabrosti i odlučnosti oduprijeti se zlu. Hrvatski antifašistički pokret, kao sastavni dio šireg jugoslavenskog, prerasti će u jedan od najorganiziranijih i najefikasnijih pokreta otpora u Europi. Djevojke i mladići iz hrvatskih gradova i sela, studenti i radnici, pripadnici svih nacionalnosti i vjeroispovijesti, članovi Komunističke partije ali i oni koji nikad nisu bili članovi neke političke stranke, postat će Hrvatska kakvom se moramo ponositi. Upravo to je nedvosmisleno naglasio i prvi hrvatski predsjednik, partizan i antifašist Franjo Tuđman, povodom smrti Vlade Janića Cape, komandanta Sisačkog partizanskog odreda. U telegramu sućuti obitelji, Tuđman između ostalog ističe kako je 'Vlado Janić sa skupinom svojih drugova, pripadnika Komunističke stranke Hrvatske pružio primjer velike ljudske hrabrosti, političke odlučnosti i nacionalnog poštenja. Dan kada je Vlado Janić sa svojim odredom krenuo u antifašističku borbu Republika Hrvatska proglasila je svojim državnim blagdanom. Tim je činom nova, demokratska Hrvatska na dostojan način iskazala koliko visoko cijeni osobni doprinos Vlade Janića Cape i svih onih koji su se pod antifašističkim zastavama borili za slobodnu Hrvatsku, omogućivši stvaranje zavnohovske Federalne Države Hrvatske, oslobođenje Istre, Rijeke, Zadra i otoka, a time ne samo održanju hrvatske državnosti nego i svrstavanju Hrvatske među pobjedničke zemlje demokratske koalicije u Drugom svjetskom ratu.'

Pa ipak, hrabrost mladih Siščana kao i citirane riječi Franje Tuđmana, danas u Hrvatskoj ne znače puno. Upravo suprotno. Umjesto da kao uzor slavimo ljude koji su ginuli braneći pravo drugih da žive slobodno i dostojanstveno u svojoj domovini, sedamdeset godina kasnije rehabilitiraju se oni koji su žene i djecu slali u logore. Pjevaju se pjesme koje veličaju zločin, uzvikuju se pozdravi uz koje su nevini ljudi ispraćani u smrt. Naravno, u ime povijesne istine treba spomenuti i sve negativne pojave, sve zločine koje su učinili pripadnici antifašističkog pokreta. Ali osuda tih zločina ne smije voditi u osudu antifašizma kao sustava vrijednosti i nikako u rehabilitaciju fašizma. A upravo tome smo svjedoci. I nije najveći problem u parolama, pozdravima i simbolima. Niti je poanta poznavati kronologiju i glavne aktere Drugog svjetskog rata. Bilo bi potpuno promašeno antifašizam svesti na dilemu partizani ili ustaše, Tito ili Pavelić. Jer antifašizam nije termin iz prošlosti. Antifašizam je civilizacijski, a samim time bezvremenski i svevremenski sustav vrijednosti. Biti antifašist danas znači poštivati i braniti pravo na različitost, graditi društvo tolerancije i dijaloga, poticati mirotvorstvo a ne agresiju. I zato, dok se svakog 22. lipnja prisjećamo onih kojima su ovi ideali bili vrijedni i vlastitih života, zapitajmo se što ćemo mi ostaviti u nasljedstvo generacijama koje dolaze.