Umirovljeničke dane uglavnom provodi u laganim šetnjama uz more i na putovanjima, ali kulinarstvu nije rekao zbogom - vlasnici restorana traže njegove savjete pri sastavljanju jelovnika i organizaciji posla, vodi male radionice s osobljem, a vrlo rado se odaziva na gastro manifestacije u regiji, član je kluba štovatelja hrane i piće Gastronauti, u kojem se vodeći hrvatski ugostitelji i enolozi okupljaju s ciljem usavršavanja znanja i iskustva u gastronomiji, te licencirani međunarodni kuharski sudac.

Sreli smo ga nedavno u Supetru, u kojemu je na 11. Internacionalnom kulinarskom festivalu Biser mora kao član međunarodne sudačke ekipe ocjenjivao jela gotovo 200 šefova kuhinja iz 21 zemlje.

'Krasni mladi ljudi pokazali su vrhunsko kulinarsko umijeće, a mogu zaključiti da je s njima kulinarska budućnost izvjesna. Nije lako biti sudac u ovakvim natjecanjima jer su ponekad ljudi malo sujetni, ali mislim da smo bili vrlo korektni i objektivni. Na kraju se ispostavilo da smo imali ujednačen kriterij, što znači da smo dobro procjenjivali', rekao nam je Karapandža.

Imate bogato kuharsko iskustvo, radili ste u Londonu, Parizu, Beču, Budimpešti i prestižnim hrvatskim hotelima, a sa samo 24 godine postali ste šef kuhinje zagrebačkog Intercontinentala. Dovoljno je to iskustva da usporedite razliku između kulinarstva toga vremena i danas.

Klasičar sam, kako onda tako i danas, a sada su u trendu moderne varijante. Kulinarstvo se, kao i sve ostalo, znatno promijenilo. Kuhari danas na natjecanjima nastupaju s janjećim kotletima, a mi u ono doba to nismo imali - nigdje nismo mogli kupiti kotlete, nego cijelog janjca pa smo onda sami izvlačili nekoliko kotleta ako bismo već htjeli. Drugo, u ono doba nismo ni sanjali koliko začina ima, nismo čuli za kari ili kurkumu, a danas je tu čitava paleta mirodija. Danas je i kultura prehrane drugačija, a ja u svom vrtu imam vlasac, žalfiju, ružmarin, čak nekoliko vrsta timijana. Tada nismo imali toliko informacija i mnoge stvari nam nisu bile pristupačne. Danas je komunikacija drugačija, informacije i nova saznanja se brzo šire. Trgovina je puno tog donijela, a kuhari češće putuju i donose nešto novo, čime osvježavaju i nadopunjuju ponudu. Trendovi i navike su se promijenili. Nekada smo imali raskošne bankete, danas su to koktel partyji. Posla je, čini mi se, bilo znatno više - u vrijeme Zagrebačkog velesajma samo mi iz Esplanade radili smo po tri do četiri cateringa dnevno.

Promijenio se i odnos prema kuharskom poslu - danas je to puno cjenjenije zanimanje?

Uvijek je to bilo cijenjeno zanimanje, ali nije bilo popularno među mladima. Ako se nisi imao gdje upisati, išao si za kuhara. Oni nisu voljeli taj posao, nikada ništa nisu napravili, nisu napredovali, mnogi nisu ni ostali u kuhinji. Osim toga, tada se to držalo ženskim zanimanjem i rijetki su dečki upisivali kuharske škole, njima je to bilo ispod časti. Moram priznati da nije bilo lako u tinejdžerskim danima poslije noćne prakse, pa kasnije s posla, izaći u disko i onako pun mirisa kuhinje u kosi, ako je nisi stigao oprati, kazati curi koju pokušavaš upoznati da si kuhar. Sada se u kuhare ide ciljano, s ljubavlju, i naše zanimanje više nije stigmatizirano. No mi koji smo voljeli posao imali smo prilike uspjeti. Veliki majstori više su dolazili do izražaja. Danas ima puno modernih kuhara koji se prilagođavaju novim prohtjevima, a velika imena pamti se i veže uz restorane.

Koliko su tome doprinijeli mediji? Nema televizijske stanice bez priloga s receptima, specijalizirane emisije o hrani i spektakularnog kulinarskog showa?

Danas svi kuhaju. I privatno se muškarci toga više ne stide. Kuhati je postalo vrlo atraktivno, pa i prestižno. Oni dobri se vole natjecati tko je bolji u nečemu, a ljudi to vole gledati, što doprinosi popularizaciji. Velik je to poticaj mladima pa imamo dobar odaziv učenika u ugostiteljske škole. Ali, na žalost, još nam uvijek nedostaje kvalitetnog kadra, fale nam dobri kuhari, slastičari, barmeni i konobari.

Vaša emisija 'Male tajne velikih majstora kuhinje' jedna je od najdugovječnijih, a emitirala se u kontinuitetu pune 24 godine. Kako je došlo do suradnje s televizijom? Sjećate li se prve i zadnje emisije?

Ne mogu se sjetiti kako su došli do mene. Podravka je imala svoje predstavništvo u centru Zagreba, Esplanada je bila blizu pa je to možda jedan od razloga. Druga emisija je trebala biti s kolegom iz Gradskog podruma, ali onda iz tehničkih razloga nije emitirana, tako da su ponovili moju emisiju. Onda su neko vrijeme išli po cijeloj Jugoslaviji jer i ime emisije kaže: Male tajne velikih majstora kuhinje. Nakon godinu dana vjerojatno su shvatili da sam ja možda najpogodniji - blizu sam, imam dobru dikciju, mirne ruke i štedim materijal jer je snimanje bilo skupo, znatno skuplje nego danas. Prvi puta sam dječački primio i odradio tu emisiju, nije bilo velike treme. Zadnja emisija koju smo snimili nije emitirana. Bio je to novogodišnji show s Novim fosilima, prekrasna i vedra emisija, s bogatim i raskošnim stolom. Nikada ju nisam vidio.

Dugo vas nije bilo u hrvatskoj javnosti, gotovo četvrt stoljeća, ali ljudi vas nisu zaboravili. Prilaze vam, žele vas upoznati, snimiti selfie, traže autograme i recepte.

Lijepo je to i moram priznati da godi. Nakon 25 godina boravka u Švicarskoj, u kojoj sam 17 godina sa suprugom vodio vlastiti restoran, vratio sam se u Hrvatsku. Drago mi je da me kolege i gledatelji nisu zaboravili, da me prihvaćaju. Emisija je išla 24 godine, svakog četvrtka u 19.15 prije Dnevnika. Oni koji su voljeli crtiće malo su se ljutili, a puno je više onih kojima su 'Male tajne' bile veselje. I dan-danas mnogi kuhaju po receptima koje su tada zapisali, još uvijek ih čuvaju u svojim tekama.