Upitan za razliku između američkog i irskog mentaliteta, poznati irski glazbenik i aktivist Bono Vox ovako je to opisao: 'Kada Amerikanac ugleda raskošnu vilu nekog superbogataša, reći će: Budem li dovoljno pametan, snalažljiv, radišan i uporan, i ja ću sebi jednom moći priskrbiti takvu palaču. A Irac će reći: Majku mu, umjesto toga gada, jednoga ću dana ja živjeti u njoj.' 

Kako Hrvati reagiraju gledajući vile svojih tajkuna, dok im Lalovac obećava porezno rasterećenje u pokušaju spašavanja srednje klase? Jesmo li široki poput Amerikanaca ili zavidni najbogatijima, po onoj da je zavist poput lovačkog psa koji uvijek izdvoji najdebljeg jelena u krdu? Ruku na srce, Amerikanci su se tradicionalno dičili svojom zemljom jednakih mogućnosti, sposobnosti da se uzdaju u se i da uspjeh sunarodnjaka doživljavaju kao znak dobrih vremena za sve, a ne samo za pojedinca.

Zahvaljujući vjeri da poslovni uspjeh ovisi o vlastitom naporu i zalaganju, Amerika je stekla ugled iznimno nezavidnog društva. I društva jakog srednjeg sloja.

Sreća i veze bitniji su od teškog rada

Tako je to bilo desetljećima, sve do 2006. kada je World Values Survey (WVS) ustvrdio da trećina Amerikanaca vjeruje kako su za uspjeh od teškoga rada važniji sreća i veze. Među ispitanicima koji su tvrdili da se 'samo nekima pruža prilika za uspjeh', 70 posto je smatralo nejednakost glavnim problemom, a vertikalnu društvenu pokretljivost – od običnog radnika do direktora firme - skoro pa nemoguću. Bogati roditelji odgajaju bogate nasljednike, u različitim, sve zatvorenijim, društvenim slojevima stasava generacija nejednakih mogućnosti.

'Čim igra djeluje namješteno i predodređeno, javljaju se zavist i želja za preraspodjelom', kaže u The New York Timesu Arthur C. Brooks, ekonomist i stručnjak za javnu politiku.

Zašto Amerikanci postaju zavidni i skeptični, kada im posljednjih 30 godina uopće nije išlo loše? Od 1984. ekonomski output se udvostručio, prosječni radnik je 85 posto produktivniji nego u vrijeme Reaganova dolaska u Bijelu kuću, porezi nešto manji nego u Reaganovo vrijeme, američki biznis profitabilniji no ikada, pa se može očekivati da se prihod svakog Amerikanca udvostručio.

Ali nije. U posljednjih 30 godina udvostručio se samo u 0,1 posto 'najdebljih jelena', dok je za ostalih 99,9 posto Amerikanaca rastao za manje od 20 posto. Za 90 posto građana koji godišnje zarađuju manje od šestocifrene svote (niža srednja klasa) prihod se zbog inflacije u ta tri desetljeća nije povisio ni centa. 'Čemu trud oko visokog ekonomskog rasta, kada ništa od toga ne ide nama u džep?' pita se prosječan građanin. Tome treba dodati činjenicu da je u saniranju posljedica financijske krize novcem poreznih obveznika krajem prošle dekade profitirao onaj famozni jedan posto najbogatijih, koji su postali još bogatiji, što je najbolje opisao ekonomist i povjesničar Anthony Orlando u nedavno izašloj knjizi 'Pismo za onih jedan posto' (Letter to the One Percent).

Nije stoga čudo što prema najnovijim podacima istraživačkog centra Pew, 45 posto Amerikanaca traži od vlade da smanji jaz između bogatih i siromašnih, ojača srednju klasu i radikalnije preraspodijeli dobra. Nejednakost – ukazuje Arthur Orlando - negativno utječe na ekonomski rast u društvima gdje je važan distribucijski konflikt i gdje političke odluke proizvode ekonomske politike.

Od sedam grijeha jedino zavist nije nikada zabavna

Što nejednakost više raste, bogati postaju moćniji, onemogućujući ostalima da vetiraju bilo kakvu politiku koja priječi njihovo jednostrano bogaćenje – piše Orlando. Bogati postaju sve manje empatični prema ostaloj populaciji, s kojom imaju sve manje zajedničkoga, uskraćujući im novac i vrijeme koje bi investirali u politiku, čime nejednakost siromašne doslovce isključuje iz političkih procesa. Tek nakon Velike depresije, kada su mnogi shvatili da su se mogli naći na dnu bez vlastite krivnje, bili su spremni na mjere ozbiljnije socijalne zaštite.

No treba li zavist u ekonomiji doista uzimati ozbiljno? 'Itekako ozbiljno, jer taj osjećaj igra vrlo važnu ulogu u potrazi za osobnom srećom', tvrdi Arthur Brooks, citirajući onu esejista Josepha Epsteina: 'Od sedam smrtnih grijeha jedino zavist nije nikako i nikada zabavna.' 

Psiholozi kažu da ekonomska zavist uništava životno zadovoljstvo i deprimira, utječe na depresiju i neuroze, a neprijateljsko raspoloženje koje sa sobom nosi može nas učiniti bolesnima. Njome se može objasniti i složen odnos prema društvenim medijima, tvrdi Brooks, jer često vodi do destruktivne 'socijalne usporedbe', što smanjuje sreću.

U nedavnom Gallupovu istraživanju o odnosu ekonomskog jala i osobne sreće, pokazalo se da su gotovo pet puta sretniji oni koji su niječno odgovorili na pitanje 'ljuti li vas što drugi imaju više nego što zaslužuju?', bez obzira na dohodak, obrazovanje, dob, obiteljski status, vjeru i političko opredjeljenje.

Kako iskorijeniti zavist?

Ali kako ostati ravnodušan i pomiren sa samim sobom, kada vam pred nosom jučerašnji žgolje postaju vlasnici tvornica s debelim računima u švicarskim bankama, kupujući bivšim premijerima blindirana vozila, a vi mjesecima čekate na isplatu vašeg minimalca? Jal, bijes ili nemoć? Je li to razlog što u nas iz dana u dan nacija guta sve više antidepresiva? Japan je na samom vrhu po najmanjoj razlici između bogatih i siromašnih, ali gledajući kako se i njima polako topi srednji sloj, u 'ichioku-sohchu-ryu' ili 'naciji srednje klase' povećava se depresija, nasilje u obitelji i broj samoubojstava.

Kako liječiti naciju? Brooks bi to reformom obrazovanja, poreznom i regulatornom reformom prilagođenom zapošljavanju i poduzetništvu na svim razinama, naročito osjetljivom prema onima s najnižim primanjima, osiguranjem da se rad uvijek plaća, ne podcjenjujući tzv. rubne poslove, važne kao prvi korak za mnoge ljude s margine... I priznanjem da raspirivanje gorčine zbog razlike u prihodima možda jest moćna politika, ali ranjava naciju. Trebamo vođe s optimističnom vizijom u kojoj svatko mora biti nagrađen za svoj uspjeh, poručuje Arthur Brooks, ali kaže da do nje neće doći omalovažavanjem bogatih i odustajanjem od siromašnih.

Zvuči li vam to utopijski? Čak i u nekadašnjem društvu jednakih šansi.