Sasvim netipično, Steven Tucker uklizao je u Hrvatsku poput Mandžukića. Ili, korektnije - utrčao. Profesionalni atletičar od rujna prošle godine živi svoj hrvatski san pod Marjanom gdje ga je za ručicu dovela supruga, australska Hrvatica u potrazi za svojim korijenima. Čovjek nije ni okrenuo glavu, stao i razmislio o smislu života, postanku svemira i zadnjoj varijanti teorije struna, a već se priprema za Olimpijske igre, podučava Splićane atletici i vjerojatno je najbrži konobar u Zinfandelu, novootvorenom splitskom restoranu gdje ga svi najnormalnije znaju kao Stipu.

Dolazak u Hrvatsku? Pa, prije svega, nisam skidao smiješak s lica. I da, prvi put u životu vidio sam snijeg. Bila je to 'win-win' situacija', otvara svoj niz zapažanja Jamajčanin koji se s osam godina preselio u Australiju. No da, svaka čast klokanima i Aboridžinima, ali genetika mu nije dala mira. Kosti predaka zazivale su ga u besanim noćima i Steve je skužio kako je vrijeme da se vrati na Jamajku kojoj se glavni grad po najnovijem zove Split. Ne samo da se zove, nego i izgleda prilično identično: 'Razlika između Splita i Jamajke? Nema je. Split je europska Jamajka. Puno plaža, more, kafići, prijateljski nastrojeni ljudi. Tako su prizemljeni. Nevjerojatno. Jedina razlika je što nema crnaca.'

Ima jedna fora s tih par crnaca što živi u Hrvatskoj. Čine mi se preljubazni, preobzirni i pretolerantni s obzirom na hrvatski mentalni okoliš. Nešto mi govori da ipak nismo zemlja dobrih patuljaka i kuća od čokolade. Baš kao i momak iz Nigerije pred nekoliko mjeseci, Steven mi priča predivnu božićnu bajku, a ja marljivo zapisujem: 'Ovdje mi je sve nekako kliknulo. Hrana, ne mogu je se zasititi. Mogao bih jesti burek s mesom dvadeset puta dnevno. Doduše, fali vam malo čilija. Vino je divno i lagano, fast food je također bolji od onog što se nudi po velikim lancima. Ne bih ostajao ovdje toliko dugo da mi se nije svidjelo.'

I vozio se tako Steve nedavno na stražnjem sjedištu auta, a kroz glavu mu prostruji misao: 'Hrvatska je poput ptice Fenix. Uzdiže se iz pepela ne bi li bila još ljepša. Tako je mala, a napravila je toliki utjecaj u svijetu. Baš kao i Jamajka. Osjećaš u njoj dobrodošlicu. Baš kao i na Jamajci. Ljudi su ovdje znatiželjni i ako im pristupiš iskreno, pristojno i s poštovanjem, uzvratit će ti istom mjerom.' Putovao je momak i naučio nekoliko elementarnih trikova za međunarodno preživljavanje. Ako na lice zakucaš smiješak i budeš prirodan, ljudi će te prihvatiti.

No dalek je put od prihvaćanja do prijateljstva. Kako je odmah uletio u obiteljsku priču, crni Stipe nije morao proći hardcore ispit iz socijalizacije. Istovremeno, život u hrvatskom balonu bliže i dalje rodbine stvorio je situaciju u kojoj se atleta ne osjeća sam, ali se osjeća odsječeno od splitske zbilje. Izašao bi van, popio s nekim cugu, ali, kako kaže, ni s kim se nije toliko dobro povezao.

Kako god, strategija mu je odlična i ključna riječ u njoj je - hrana. Želiš se približiti lokalnim ljudima? Jedi njihovu spizu: 'Kada sam bio u Južnoj Koreji, užasno mi je pasala njihova hrana. Stavljaju puno čilija. Predsjednik u tvrtki LG me podučio – Steve, slušaj, ovo je najvažnija stvar. Kada ljudi vide da uživaš u njihovoj hrani i načinu života, tek tada ćeš postati jedan od njih. Ljudi govore kroz svoju hranu. Kada je prihvatiš, bude im lakše. Kroz hranu prihvaćaš čitavu njihovu kulturu i povijest.'

Sreća u nesreći, ili obrnuto, činjenica je da Jamajčanin ne govori puno hrvatskog. Pitam ga kako se snalazi sa splitskim dišpetom, tvrdoglavošću, zajedljivošu, sarkazmom i inom oriđiđi psihopatologijom Juga... Kaže, ne treba se snalaziti jer je ne razumije. Ali primijetio je jedno – ljudi očekuju jednosmjernu prilagodbu, tj. njegovu prilagodbu njima: 'Imao sam dosta loših dana ovdje kada sam mislio da zašto sam u svakoj situaciji ja taj koji se moram prilagođavati? Dalmacija pati od ograničene percepcije ili, što bi rekli negdje drugdje - tunnel vision. Zagreb kao daleko veći grad ima i veću otvorenost. Više mjesta za različite kulture i iskustva. Ovdje ljudi kao da žive u svojim oklopima i gledaju u tom jednom jedinom smjeru. My way or the highway. Ako nisi u njihovom modusu razmišljanja, onda si autsajder.'

Priča mi sve to Steven, ali ni sam nije siguran koliko je riječ o kritici. Kako kaže, na taj su način Splićani izgradili svoj identitet, pojam do kojeg mu je poprilično stalo. Priznaje mi da je vrlo lako pasti u stanje gdje ti sve izgleda negativno i nerješivo i svaka sitnica predstavlja izgovor da pobjegneš. Da je bilo do njega, šansa je da ga Split više ne bi vidio. No, tu je obitelj, apsolutni prioritet.

Hrvatska u tri riječi? Seksi, egzotična, različita.

U svakom slučaju - zemlja koja ostavlja puno prostora za nadu, jednu od učestalijih Stipinih riječi. Savršeno mjesto za duhovno prosvjetljenje u stilu 'bit će mi onako kako si posložim u glavi' jer izvan glave i nije nešto bajno. Ali, da ne bi ispalo kako baš čitavu stvarnost možemo nasmiješeno projicirati ispred sebe, Steve primjećuje da Hrvatska i nema nešto crnaca, rase čija je prisutnost, veli, obično znak da se radi o zapadnjačkom i otvorenom društvu. Nema što, hrabar i prilično originalan zaključak. Trebao sam mu pojasniti da će crnci još dugo čekati na svoj red u Hrvata jer tek zapinjemo na elementarnim seksualnim nejednadžbama. Ali, nekako nisam imao srca.