Velika Lenjinova bista pred Domom Sojuza i danas je jedan od glavnih spomenika Tiraspolja, glavnog grada odmetnute i ni od koga priznate države Pridnjestrovske Moldovske Republike, dijela Moldove. Cijeli grad i danas djeluje kao veliki spomenik Sovjetskom Savezu, barem kad su u pitanju arhitektura, spomenici i nazivi ulica, a konobar koji nam u restoranu, jer ne može naći otvarač, otvara pivo prstenom na ruci, skladno se uklapa u taj dojam. S druge strane i Pridnjestrovlje, stisnuto na uskom pojasu između rijeke Dnjestar i Ukrajine, jaši na valu globalizacije - restoran u kojem jedemo zove se Toscana, a svi potrošački simboli američkog društva i ovdje su prisutni i popularniji nego Lenjin.

Iako zemlju ne priznaje čak ni Rusija, Pridnjestrovlje ima svoj novac, nacionalnu banku, automobilske registracije, čak i putovnice – s kojima se ne može baš nikamo putovati. Ali, kaže nam konobar Ivan uz širok osmijeh, ne brinemo se o tome, svi ovdje imamo više putovnica, rusku, moldovsku, ukrajinsku, neki čak i rumunjsku.

Raspad Sovjetskog Saveza dramatično je pogodio Moldovu, čiji je dio i tzv. Pridnjestrovska Moldovska Republika (Transnistria je službeni moldovski naziv). Nakon kratkog rata, a zahvaljujući nesebičnoj pomoći ruske vojske, koja je službeno stigla kao samoproglašeni 'mirotvorac', istočni dio zemlje, uska traka između rijeke Dnjestar i ukrajinske granice, osamostalio se i postao paradržava koju ne priznaje nitko, pa ni Rusija, iako joj i danas izdašno pomaže. Službeno, Transnistria je i dalje dio Moldove, što stanovnicima omogućuje normalan izvoz i putovanje. Situaciju u ovoj izoliranoj paradržavi zakomplicirala je agresija na Ukrajinu jer su Ukrajinci odmah zatvorili sve granične prijelaze prema Pridnjestrovlju, u kojem su i dalje stacionirane značajne ruske snage.

Jedini ulaz u odmetnutu pokrajinu sad vodi iz Moldove – oko čijeg imena se na hrvatskom još svi ne slažu, prema nekima riječ je o Moldaviji – a ta zemlja, koja je i dalje smatra svojim teritorijem, ne provodi nikakvu kontrolu poželite li prijeći Dnjestar. Ali, s druge strane, tu su sva obilježja suverene države, čiji je grb i dalje sovjetski. Kako Transnistria, pardon Pridnjestrovska Moldovska Republika, jako želi pokazati i svijetu svoj suverenitet i reklamirati se kao turistička destinacija, nikakav problem nije ući u nju. Problem je to što ni u Moldovi ne postoji nikakav turizam, a riječ je o najmanje posjećenoj europskoj zemlji, pa tko bi onda, osim Nikoline i mene, uopće išao u Transnistriju.

Svoj suverenitet ova paradržava pokazuje i obveznom vinjetom za automobile iako zbog svoje veličine ima tek nekoliko stotina kilometara ne baš sjajnih cesta i ni metra autoceste. U paradržavi, za razliku od Moldove, u kojoj se piše latinicom i govori rumunjski, ovdje je službeno pismo ćirilica, a jezik ruski. I baš su svi pogledi usmjereni prema Rusiji, od koje uporno traže da ih prizna kao svoju republiku, bez obzira na to što ih ni kao državu nije priznala, iako drži svoju šapu nad njom, pogotovo nakon napada na Ukrajinu. Uzak pojas zemlje između Dnjestra i Ukrajine ponegdje je širok tek nekoliko kilometara, a cijela je izdužena 'država' veličine tek Splitsko-dalmatinske županije.

Moldova – siromaštvo, bogatstvo i odlična vina

I dok Transnistria, ako se njih pita, nema problem s tim gdje pripada i želi biti dio udaljene Rusije, Moldova, stisnuta između Ukrajine i Rumunjske, s titulom jedne od najsiromašnijih zemalja Europe, posebna je priča. Država bogate povijesti, u kojoj su i Slaveni u svojim migracijama prema Karpatima i ostatku Europe ostavili snažan trag, danas, kao malo koja zemlja u Europi, sigurno gazi prema Europi i članstvu u Europskoj uniji. Ipak, manji dio stanovništva - ne samo Rusi i oni iz Transnistrije, nego i (opet proruski) komunisti i nostalgičari za Sovjetskim Savezom - vidi Rusiju kao zemlju uz koju bi htjeli biti. Službena državna politika radi isključivo na članstvu u EU, jer ipak u zemlji, koja ima stanovnika koliko i Hrvatska, Moldovci čine tri četvrtine stanovništva dok su ostali Ukrajinci, Rumunji, Rusi i Gagauzi, posebna etnička priča.

Zato Moldovci, stanovnici zemlje na raskrižju Istoka i Zapada, danas vide sebe u Europi, u kojoj uostalom već rade mnogi njihovi sunarodnjaci, a novac koji šalju kući čini bitan dio nacionalnog dohotka. Iako i dalje važi za siromašnu zemlju, Moldova grabi prema gornjem domu, a prošle godine rast gospodarstva bio je izuzetnih 13 posto. Ipak, kažu službeni podaci, Transnistria, u dobrom dijelu zahvaljujući ruskoj financijskoj pomoći, ima veći BND po glavi stanovnika od Moldove, čiji je službeno dio.

I dok se u moldovskoj provinciji status jedne od najsiromašnijih zemalja Europe itekako osjeti i ulični bazari i dalje su glavni izvor preživljavanja, u glavnom gradu Kišinjevu (kako se na hrvatskom piše ime ovog grada na margini Europe, i dalje je sporno) stvari izgledaju idilično. Iako je dobar dio arhitekture i dalje onaj monumentalni sovjetski, ulicama voze moćni europski automobili, a po odijevanju ljudi na ulici, u restoranima i barovima, ni po čemu se ne osjeti da ste u siromašnoj državi.

Ono po čemu je Moldova danas najpoznatija – iako bi malo tko to odmah pogodio – jesu njihova odlična vina. Dobra klima i blizina Crnog mora (do kojeg granica ipak ne doseže) daju odlično grožđe, a duga tradicija uzgajanja vinove loze i proizvodnje vina učinila je da Moldova danas ima najveće vinske podrume u cijelom svijetu. Rekorder je podrum Mileștii Mici, pravi grad pod zemljom – u kojem se 'ulice' zovu imenima vinskih sorti - a čija ukupna dužina 'ulica' ukupno iznosi preko 240 kilometara. Kroz njega se vozi automobilima, 'javnim prijevozom' i biciklima pored bačvi i arhivskih zaliha izuzetnih vina.

Nisu podrumi i vinske ceste jedino što se u Moldovi ima vidjeti, ali ona i dalje ostaje neotkriveni biser za turiste.

I, naravno, kako sam sklon na putu upadati u probleme, dogodilo se to i na izlasku iz Transnistrije. Nismo imali nekakvu imigracijsku kartu koju smo trebali dobiti na ulasku u 'državu'. Izdvojeni smo sa strane i počele su telefonske provjere. U međuvremenu, kad je vojnik vidio da nas nitko ne gleda, prišao mi je kako bi žicao – cigaretu. Situacija je u jednom trenutku izgledala neugodno. Vjerovao sam da 'ilegalni ulazak' u Pridnjestrovlje ne donosi zatvorsku kaznu, ali pitao sam se koliku ću kaznu ovaj put platiti. Na sreću, kako su vlasti nepriznate države sklone pokazati svoju ljubaznost prema strancima, problem je riješen nakon pola sata nizom telefonskih razgovora – očito su nam tu kartu zaboravili dati na ulazu - pa nam je policajac ispraćajući nas pokazao poruku na mobitelu. Googleov prevoditelj preveo je njegovu poruku na engleski: 'Ispričavamo se zbog kašnjenja, nadamo se da ste uživali u našoj zemlji i posjetite nas opet. Sretan put!'