Otrovni plinovi šire se Jenjaromom, gradom nadomak malezijske prijestolnice Kuala Lumpura. Većinu od 30 tisuća tamošnjih stanovnika čine Kinezi. Kažu da je posebno grozno noću, kad se u obližnjem pogonu za recikliranje rastapa plastični otpad. Smrad je nesnosan, a pluća su ljudima puna dima. Djeca su astmatična, a među odraslima pojavili su se prvi slučajevi raka pluća. Nitko ne može pobjeći od otrovnih isparavanja iz pogona udaljenog jedva kilometar, piše DW.

Sve je počelo u srpnju 2017. Kina je na sastanku Svjetske trgovinske organizacije u Ženevi najavila da će smanjiti uvoz globalnog plastičnog i papirnog otpada. Dotad se u Kini recikliralo više od polovice globalnog plastičnog otpada, a zbrinjavalo se i 60 posto američkog otpadnog papira te više od 70 posto onog europskog.

Kineska odluka da zaštiti zdravlje svojih građana unijela je kaos u globalni sustav recikliranja i pokrenula novo razdoblje u gospodarenju otpadom. Došlo je doba u kojem je polovica svijeta, uključujući SAD, Kanadu, Europu, Japan i Južnu Koreju, prisiljena tražiti nova odlagališta svog smeća.

Bio je to velik šok za globalnu industriju recikliranja i mnogo se toga otada okrenulo naglavačke: u mjesecima nakon kineske odluke Malezija je utrostručila uvoz plastičnog otpada.

Došlo je do dramatičnog pomaka u ponudi i potražnji. Prošle godine cijena miješanog papirnog otpada pala je sa 75 dolara na samo nekoliko dolara po toni. Trgovina smećem između Kine i SAD-a pala je za čak 38 posto, uz gubitak od 3,5 milijardi dolara.

Razvijene države usavršile su tehnike recikliranja stotina milijuna tona plastike i papira, a očajni trgovci smećem nova su tržišta pronašli u jugoistočnoj Aziji, u zemljama poput Malezije, Tajlanda, Vijetnama, Indonezije i Indije; zemljama s manje uvoznih propisa i blagim ili nikakvim kontrolama.

Prema izvješću Svjetske banke iz rujna 2018., više od 90 posto otpada u zemljama s niskim prihodima 'često se odlaže u neuređene deponije ili otvoreno spaljuje... stvarajući ozbiljne posljedice po zdravlje, sigurnost i okoliš'.

U međuvremenu neke su zemlje, uključujući Tajland, Maleziju i Indoneziju, odlučile da više neće biti svjetska odlagališta smeća. Indonezijska vlada uvela je zabranu uvoza određenih vrsta plastičnog otpada iz zapadnih zemalja kako bi se 'smanjila mogućnost degradacije okoliša i ekosustava uzrokovane otpadom'. No unatoč ograničenjima uvoza, miješani plastični otpad i dalje ulazi u zemlju, a šverc smećem cvate.

U EU se izvoz otpada plastike smanjio otkad je Kina donijela svoju odluku. Zemlje članice trenutno raspravljaju o norveškom prijedlogu promjene Bazelske konvencije o otpadu, kojom bi se znatno otežao izvoz reciklirajuće plastike. Do dogovora je dalek put jer nisu svi sposobni pravilno reciklirati plastiku, a od zabrane izvoza plastičnog otpada neke bi zemlje mogle imati više štete nego koristi.

Gdje je u svemu tome Hrvatska, kako se kineska odluka o zabrani uvoza tuđeg smeća odražava na nas i hoćemo li i mi postati tuđe odlagalište otpada, pitamo dipl. ing. građ. Danka Fundurulju, ovlaštenog projektanta i direktora tvrtke IPZ Uniprojekt TERRA.

'Svaki Hrvat dnevno proizvede 1,4 kilograma otpada', otkriva Fundurulja. 'Hrvatska stoji relativno dobro s ambalažnim otpadom zbog povratne naknade, u europskom smo prosjeku i u prikupljanju elektroničkog otpada te izvrsni u odvajanju guma i ulja.'

Nije loše, ali daleko je to od onog što smo sami propisali. Plan gospodarenja otpadom je nerealan, kaže on, podsjećajući da se u Hrvatskoj namjerava otkupljivati čak 60 posto otpada do 2022. A nova direktiva EU-a kaže da se 55 posto otpada treba otkupiti do 2025., 60 posto do 2030., a 65 posto do 2035.

'Koliko je realno to da ćemo odvajati 60 posto otpada već 2022., a Europska unija tek 2030.', pita se Fundurulja i podsjeća da širom EU-a trenutno postoji 440 objekata za energetsku oporabu. Kapaciteti svih spalionica popunjeni su dvije godine unaprijed.

'Nema se kamo s plastikom i energetska oporaba jedno je od rješenja', kaže Fundurulja i podsjeća da se u svijetu proizvede pet puta više plastike no što se oporabi.

Hrvatska u svemu tome ne sudjeluje previše. Mikroplastika ulazi u mora s velikih afričkih odlagališta uz obalu; dolazi nam sa strujama iz Mediterana i nismo mi odgovorni za to. Naš su problem nesanirana odlagališta, nedostatak sortirnica i centara za odlaganje otpada, pa onda i spalionica, mjesta na kojima bi se oporabljala odbačena plastika. A od sedam vrsta plastika njih tri ne mogu se reciklirati.

'Sami proizvodimo otpad i on se negdje mora zbrinuti', zaključuje Fundurulja. No naš problem više nije i kineski problem. Nakon godina gospodarskog rasta i povećane potrošnje 1,4 milijarde Kineza danas proizvode dovoljno vlastitog otpada kojima se opskrbljuju tamošnji pogoni za reciklažu.

Kina razvija vlastite sustave za prikupljanje, odvajanje i recikliranje svog otpada te postaje neovisna o svjetskom otpadu. Štoviše, najmnogoljudnija zemlja na svijetu i sama je izvoznik teško reciklirajućeg otpada. Hong Kong je tako već godinama jedan od najvećih izvoznika plastičnog otpada u Maleziju.

Kina do kraja ove godine želi zabraniti ili značajno smanjiti uvoz osam dodatnih kategorija otpada, od električnih uređaja, preko čeličnih dijelova brodova, do dijelova automobila i drva. Istovremeno, još uvijek rado uvozi recikliranu plastiku. Tim se poslom uglavnom bave kineske tvrtke koje su pootvarale podružnice u susjednim zemljama jugoistočne Azije.

Pogoni za reciklažu niču poput gljiva nakon kiše u zemljama kao što je Malezija. I svima gospodare kineski vlasnici. Baš kao u četrdesetak pogona za recikliranje otvorenih oko Jenjaroma, grada koji se guši u otrovnim parama.