Studija međunarodnog tima predstavljena u uglednom znanstvenom časopisu Proceedings B u kojoj je sudjelovala i skupina hrvatskih znanstvenika rasvijetlila je neke vrlo zanimljive tajne Starčevačke kulture i Kuluture linearnotrakaste keramike (LBK) koja se razvijala u Panonskoj nizini, odnosno u Karpatskom bazenu i bila temelj kasnijeg razvoja civilizacije u ostalim dijelovima Europe.

U istraživanju su analizirani profili devet Y kromosoma i 84 mitohondrijske DNK iz mezolitskih, neolitskih i LBK nalazišta iz sedmog i šestog tisućljeća pr.n.e. Rezultati otkrivaju genetski kontinuitet kako po očinskoj, tako i po majčinskoj liniji tijekom početnog širenja poljoprivrede i potvrđuju znatan genetski utjecaj rane poljoprivredne populacije jugoistočne Europe i Panonske nizine na stanovništvo središnje Europe u razdoblju između šestog i četvrtog tisućljeća pr.n.e.

Hrvatski tim otkrio važna svojstva drevnog društva

Nalazi ukazuju na snažnu patrilokalnost, odnosno sklonost prebivanju bračnog para na mjestu boravka roditelja muškarca, te na patrilinearnost, odnosno nasljeđivanje vlasništva, imena, statusa i sl. preko muške linije, karakterističnih za poljoprivredno društvo.

Voditelj hrvatskog tima dr. sc. Mario Šlaus, upravitelj Antropološkog centra Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti kaže da su za identificiranje ove patrilinearnosti i patrilokalnosti bili najzaslužniji upravo hrvatski stručnjaci.

'Mi kao antroplozi uvijek odvojeno gledamo muškarce i žene. Ono što danas imamo, da muškarci i žene vode vrlo slične živote, da se igraju zajedno, zajedno idu u škole, u kino i rade zajedno, nije postojalo od ranih faza naše povijesti i javlja se tek negdje pred kraj 19. stoljeća', rekao je prof. Šlaus.

'Kroz dugu povijest muškarci i žene živjeli su kompletno različite, paralelne živote koji su se relativno malo doticali. Primjerice, promjene koje vidimo na kostima gotovo uvijek su prije posljedica toga je li osoba bila muškarac ili žena nego li vremenskog razdoblja ili okolnosti u kojima je živjela – npr u vrijeme neolitske revolucije ili za Rimskog carstva. Mi smo u tom istraživanju dali ključne uzorke iz vremena Starčevačke kulture', objasnio je naš antropolog.

Patrilinearnost i patrilokalnost, kaže, najvjerojatnije su posljedica sjedilačkog, poljoprivrednog načina života. Prije toga jednostavno nije bilo ničega značajnog što se moglo nasljeđivati. Naime koliko god da je netko bio dobar lovac nije mogao prikupiti neki veliki višak vrijednosti koji bi mogao mijenjati za nešto drugo, prodati ili ostaviti u nasljeđe jer je jednostavno živio od danas do sutra. Kada se u poljoprivrednoj civilizaciji počinje stvarati višak vrijednosti, pokreće se i pitanje kako će se on nasljeđivati – preko očeve ili preko majčine linije, na to počinju utjecati religija i kultura itd.

Koridor i kolijevka čovjeka i kulture

Šlaus ističe da je naš prostor bio od krucijalnog značaja za rasvjetljavanje svih dominantnih fenomena koji su utjecali na razvoj čovjeka i civilizacije od pradavnih vremena.

'Hrvatski prostori su od ključne, gotovo zapanjujuće važnosti za razumijevanje ljudske povijesti od neandertalaca, njihovog suživota sa suvremenim ljudima, preko procesa predstavljenih u novom radu koji se tiču neolitskih postignuća kao što su poljoprivreda i stočarstvo pa sve do dolaska novih populacija s istoka s padom Zapadnog rimskog carstva, kada dolaze Hrvati i brojni drugi narodi, ali i brojne bolesti', rekao je Šlaus.

S usvajanjem poljoprivrede i stočarstva, kaže, protivno uvriježenom mišljenju, došlo je do naglog pada u kvaliteti života.

'Očekivano trajanje života pada s 40 godina na 20 ili eventualno 30, dječji mortalitet strahovito raste, a po prvi put se javljaju i zarazne i parazitske bolesti. Naime lovac i sakupljač živi neko kratko vrijeme na određenom prostoru pa se sav njegov biološki otpad ne stigne pretvoriti u biološki hazard. Osim toga takve su zajednice bile male, brojale su najviše 30 do 40 ljudi pa nisu bile privlačni rezervoari za viruse i bakterije da se prebace sa životinja na čovjeka. Konačno lovac, sakupljač ima kratak kontakt sa životinjama, samo za vrijeme dok ih lovi i priprema za hranu. S druge strane stočar živi sa životinjama, brine za njih, porađa ih, kastrira, hrani i sl. Rezultat je da bakterije i virusi imaju dovoljno vremena da se nauče kako se prebaciti na čovjeka pa nastaju ljudske bolesti – upalu pluća smo dobili od konja, male boginje od svinja itd. Osim lepre niti jedna nije nastala u skupini Homo sapiensa', objasnio je Šlaus.

'U 21. stoljeću nismo ni svjesni koliko je još ne tako davno u povijesti bio visok mortalitet djece. Kada danas neko dijete umre na porodu, odmah se provodi istraga u bolnici. No usporedbe radi, car Petar Veliki imao je 14 djece, od koje je samo troje preživjelo 15 godina unatoč činjenici da su nisu mogla imati bolje uvjete, hranu, higijenu, njegu i medicinsku skrb, nego što su imala.

Netko se može pitati zašto se onda ljudi nisu vrati na lovno sakupljački način života. Odgovor je zapravo jednostavan – zato što je poljoprivredniku za hranu bio potreban puno manji teritorij nego lovcu i sakupljaču koji se svakih par tjedana morao prebacivati na neki novi teritorij površine od nekoliko hektara. Sto gladnih i bolesnih poljoprivrednika uvijek će nadvladati dva ili tri zdrava, dobro uhranjena lovca, sakupljača. Zapravo koliko znamo povratak s poljoprivrede i stočarstva nazad na lov i sakupljanje dogodio se samo u Australiji koja nije najbolje podneblje za poljoprivredu, rekao je naš sugovornik.

Šlaus kaže da je njihov novi rad još jedan dokaz da hrvatski znanstvenici mogu stvarati kvalitetnu znanost uz bok svjetskim stručnjacima.

'Znam da je zemlja u teškoj situaciji i da sredstava nema. Znam da je Ministarstvo znanosti kada se radi rebalans gotovo uvijek zakinuto, no ovaj je prostor od krucijalne važnosti za razumijevanje ključnih procesa koji su oblikovali ljudsku povijest. Duboko sam uvjeren da se ovdje kriju tajne svih temeljnih problema koje muče čovjeka. Zato je jako važno nastaviti paleontološka, antropološka, arheološka i druga istraživanja', ponovio je Šlaus.

Starčevačka kultura je neolitička kultura koja je tijekom 6. tisućljeća pr.n.e. obuhvaćala veliko područje od Transilvanije i Transdanubije, na sjeveru, do središnjih područja Albanije i Skopske kotline na jugu, Sofijske visoravni na istoku te do središnje Hrvatske i srednje Bosne na zapadu. Naziv je dobila po nalazištu Starčevo pokraj Pančeva u Srbiji.

U Hrvatskoj ona predstavlja prvu u potpunosti neolitičku zajednicu koja je živjela gotovo na cijelom prostoru sjeverne Hrvatske, od njezinih istočnih granica pa sve do okolice Bjelovara na zapadu. Značajna nalazišta su Vinkovci, Sarvaš, Vučedol, Zadubravlje, Igrač–Slavonski Brod, Pepelana, Kaniška Iva, Cernička Šagovina.

U istraživanju su također sudjelovali naši stručnjaci dr. sc. Mario Novak i dr. sc. Nives Pećina-Šlaus.