Evo, gotovi ste, rekla je maserka nakon sat vremena. Ali, protestirala sam slabašno, najradije bih ostala ovdje spavati... Dobro, dođite sa mnom u sobu za odmor, imamo tamo kauč pa slobodno prilegnite. Soba za odmor? Nalazile smo se, naime, u zgradi moje švedske izdavačke kuće, a sat masaže dobila sam na poklon od urednice, jer sam cijeli tjedan marljivo radila na promociji nove knjige. Već mi je i taj poklon bio nevjerojatan, a tek činjenica da u izdavačkoj kući imaju – maserku! Zašto ne, odvratila mi je urednica. Pa, ako te, na primjer, zabole leđa, naravno da ne možeš dobro raditi. Pola sata masaže i osjećat ćeš se kao nova, zar ne? Naravno da imaš pravo, ali ipak… Urednica se smješka: kad te zaboli glava ili imaš grčeve, umjesto da odeš doma, popiješ tabletu i malo prilegneš. Kad ti je bolje, nastaviš s poslom. Uostalom, naš Zakon o radu obavezuje svako poduzeće iznad određenog broja radnika da ima sobu za odmor. I ne samo to, u sobi se mora nalaziti i posebna kupaonica, nije dovoljno ako je, recimo, u hodniku preko puta.

Na stolu u blagovaonici, koju također kao obaveznu propisuje isti zakon, je i mala kuhinja s aparatom za kavu te velika zdjela s voćem. Nećeš mi valjda reći da vam poduzeće kupuje i voće, dobacila sam usput i uzela krušku. Ona me začuđeno pogledala. Pa naravno, kupuje nam i kavu, čaj, šećer, mlijeko, to nije obavezno, ali je ovdje uobičajeno. Uz to dobijemo i izvjestan godišnji dodatak za zdravlje, na primjer za masažu, jogu, pilates ili slično. Vrtjela sam u ruci krušku kao da provjeravam je li možda umjetna. Sve to zvuči predobro, mora da ima neka zamka? Ali, nastavlja ona, mi smo ovdje na to navikli. Recimo, jednom godišnje imamo obaveznu kontrolu radnih uvjeta odnosno radne okoline: posebna služba kontrolira imamo li adekvatno osvjetljenje, radi li i kako radi grijanje i ventilacija, kakvi su nam stolci, itd. Ovo mi već izgleda predobro – ne dam se ja. Ali zar ne vidiš, sve su ove mjere posve racionalne? Zdrav i zadovoljan radnik bolje radi, u tome ti je sva mudrost, kaže urednica i dalje se smješka mojoj nevjerici. I dodaje kako je njoj najvažnije da u ovoj izdavačkoj kući imaju fleksibilno radno vrijeme. To nam svima puno znači, i ženama, kao i muškarcima - naglašava. Jer, ako treba dijete odvesti u vrtić, otići po njega, posjetiti zubara... sve se to može. Nitko ne gleda kad dođeš na posao i kada odlaziš, jer postoji posao koji moraš obaviti, a kad ćeš ga obaviti, manje-više tvoja je stvar. Naravno da najveći dio dana provedemo ovdje, ali smo slobodni radno vrijeme prilagoditi svojim potrebama.

Moram ovdje reći da, premda već 16 godina živim (i) u Švedskoj, kako nisam zaposlena, nisam ni bila svjesna njihovih radnih uvjeta. Pa dobro, izvlačim ja ljudsku prirodu kao zadnji argument, zar ljudi to ne zloupotrebljavaju? Druga strana medalje svih ovih beneficija su naše radne navike i radni moral, kaže ona, kimajući glavom kao da je očekivala to pitanje. Ključ je u odgovornosti. Ljudi su ovdje odgovorni prema svome poslu i zato su zloupotrebe zaista rijetke.

Naravno, maserka nije zaposlenica, ali ima prostorije u poduzeću i zaposlenima stoji na usluzi. Ta usluga košta (minimalno), a onih pola sata ili sat koliko traje, čovjek mora naknadno odraditi. Isto pravilo vrijedi i za spavanje u sobi za odmor. Ili sat kašnjenja na posao. Međutim, važan je način na koji se poslodavac odnosi prema radnicima, odnosno ideja da im treba olakšati posao, prilagoditi se njihovim potrebama, pomoći im u teškoćama. Dakako, nježni (odnosno socijalno osjetljivi) kapitalizam zna da će ih tako bolje eksploatirati. Ali razlika je upravo u tome, u nježnosti. I odgovornosti druge strane, ali to je nešto što ova kultura njeguje već stoljećima. Važno je znati da postoji i da je moguća ovakva, drukčija vrsta kapitalizma, premda se za uvjete potrebne za njeno ostvarenje ovdje može dati tek par natuknica.

Nije nevažno to što je Švedska zadnji put ratovala prije točno dva stoljeća. Zatim, za 44 godine neprekinute vlasti socijaldemokracije (1932–1976) položeni su temelji onoga što je ostatak svijeta zavidno zvao 'trećim putem', 'švedskim modelom', ili 'socijalnom državom', dok su njegovi tvorci radije govorili o folkhemmet, uvjetno prevodivom kao narodni (ili, bolje: zajednički) dom. Vjerojatno su pritom imali na umu tradicionalne protestantske kulturne norme i vrijednosti koje naglašavaju jednakost i kolektivni interes spram egoizma pojedinca. Ta predindustrijska tradicija bila je ondje toliko živa da bude i nestranački obojena, tako da su temelje socijalnog zakonodavstva s mirovinama i pomoći potrebitima, o kojem je ostatak svijeta počeo ozbiljno razmišljati tek nakon teških sukoba i gospodarskih kriza, u Švedskoj postavile liberalne vlasti još na početku 20. stoljeća.

Ono što je trajno čudilo promatrače jest činjenica da državna preraspodjela nije ugušila poduzetništvo: pedesetih i šezdesetih godina Švedska je po bogatstvu bila treća zemlja na svijetu, a nezaposlenost je bila praktički ravna nuli. Naftna kriza 70-ih i recesije koje su uslijedile uzdrmale su, ali ne i pokopale 'švedski model': Švedska još uvijek spada među pet zemalja u svijetu u kojima se dohodak najravnomjernije raspodjeljuje, a najviše što mogu reći njegovi kritičari jest konstatirati da se Electrolux, Volvo, Ericsson i ostali njihovi gospodarski aduti dobro drže unatoč njemu, a ne zbog njega.

Hrvatska nema svog Volva, premda i u Hrvatskoj u nekim uspješnim kompanijama postoje slični uvjeti rada. No bitna je razlika u odnosu na Švedsku: dok je nježnost, naime, ondje zakonom obavezna, kod nas je briga za radnike prepuštena dobroj volji pojedinog poslodavca.