'Ovo nije moj medo' poručuje plakatić sa slikom dječjeg kentaura – glave plišanog medvjedića na tijelu konjića - na deblu kestena preko puta dječjeg vrtića u mojoj zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici. U svojim su ga ulicama našli i Šibenčani, Osječani, Splićani, u navodno 25 hrvatskih gradova, u kojima je građanska inicijativa mladih 'Nepomireni' najavila 5. prosinca prosvjed zbog 'nemirenja s uvođenjem ovakvog zdravstvenog odgoja u hrvatske škole'. Mladi, kažu oni, prepoznaju potrebu i podržavaju uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, ali traže pravo na mogućnost njegova izbora...

Ništa nova. Bitka oko seksualnog odgoja u dvije trećine Europe odavno je kako-tako apsolvirana tema. Mi smo na repu, u onoj zadnjoj trećini, ali u svijetu ima još zbunjenih zemalja koje ne znaju što i kako bi započele kada je riječ o intimi i seksu. Čak i one, naoko sazrele da otvoreno rješavaju probleme današnjice, susreću se s pitanjima koja polariziraju građanstvo. Upravo u vrijeme kada 'Nepomireni' i njima slični u Hrvatskoj izazivaju javnost, na dva sasvim različita dijela svijeta, u Austriji i Kini, traju prepirke na istu temu.

Austrija: Seksualni odgoj je obavezan

Zbog jedne brošurice austrijska se konzervativna javnost upravo zadnjih dana digla na noge. Naslovljena 'Ganz schön intim' (Vrlo intimno), na 152 stranice s prilično pitomim ilustracijama knjižica je pregršt uputa za nastavnike kako predavati seksualni odgoj u školama. Iako je seksualni odgoj u toj zemlji obvezan još od sedamdesete godine prošloga stoljeća (prije toga o tome su se brinule katoličke obrazovne institucije), publikaciju je po narudžbi austrijske vlade napisala grupa Selbstlaut (Samoglasnik), udruga građana za borbu protiv seksualnog zlostavljanja i nasilja nad djecom, da uputi nastavnike u to kako u novim vremenima otvoreno razgovarati s mališanima i adolescentima o seksualnosti i prepoznati do kuda u tome danas mogu daleko ići.

Ništa revolucionarno da brošura ne sadrži i detaljne informacije o masturbaciji, homoseksualnosti i interseksualnosti, pojmu za osobe rođene s biološkim obilježjima oba spola, pa dok jedni tvrde da je to iskren odraz sadašnje zbilje u kojoj o seksualnosti ne možemo govoriti kao prije nekoliko desetljeća, drugi, napose konzervativna stranka FPÖ i krajnja desnica, uzrujano protestiraju u Parlamentu zbog diskreditiranja obitelji, dok katoličke udruge traže povlačenje publikacije. 'Konzervativci i desnica uvijek su prema ovoj temi bili sumnjičavi', kaže Harald Walser, član stranke Zelenih.

Kritičari vrište da se tradicionalna heteroseksualna veza izjednačava s istospolnim partnerstvom, što je napad na obiteljske vrijednosti i, kao i u nas, prozivaju autore kao prodavače sumnjive ideologije. Otišlo se, kažu, predaleko. Ali koliko daleko je danas predaleko? Možda činjenica da brošura govori o bankama sperme i surogatnim majkama kao mogućem načinu dobivanja potomstva, iako to zakon u Austriji ne dopušta.

Kinezi ne znaju kako su došli na svijet

A tamo daleko, u Kini, nekako u isto vrijeme, javna TV-mreža CCT upustila se u za ovu zemlju neviđeno provokativan eksperiment. Poslala je na ulice reportere da upitaju građane 'kako su došli na svijet?' i dobili zapanjujuće odgovore. Jedna je djevojka izjavila da ju je majka našla na hrpi kamenja, jedna je studentica rekla kako je prve spoznaje o seksu dobila u studentskoj dobi i sve do tada vjerovala da je izišla iz majčina pazuha, jedan je mladić tek u punoljetnoj dobi shvatio da nije ispod stijene iskočio u materino krilo dok je čuvala ovce, a najveći broj intervjuiranih rekao je da su im roditelji govorili kako su ih negdje slučajno našli - neka vrst rodinog gnijezda u našoj kulturi.

Kada je riječ o upućenosti Kineza u seks, CCT-jeva anketa otkriva niz paradoksa. Iako populacija od 1,3 milijarde dokazuje kako Kinezi prije ili kasnije shvate da se ne razmnožavaju ispod majčina pazuha, i danas se ukoče pri otvorenom razgovoru o seksualnosti. Unatoč kulturi ljubavnica i rastućem broju seksualnih skandala.

Nacionalna politika još nije definirana, pokušaj da se seksualni odgoj uvede kao nastavni predmet minirali su roditelji te ga ima tek nešto malo u srednjoj školi, bez, začudo, teme o kontracepciji, iako je nedavna studija pekinškog sveučilišta Tsinghua pokazala da je 71 posto mladih seksualno aktivno prije braka. U zemlji koja obuzdava natalitet tek 12 posto od 1000 Kineskinja u dobi od 20 do 35 godina upućeno je u kontracepciju, zbog čega raste broj pobačaja i korištenje tzv. pilule jutro poslije, koju je Kina prva odobrila, ali je dokazano da ponovljena uporaba dovodi do ozbiljnih zdravstvenih problema. Prošlog je mjeseca kineska izvještajna agencija objavila da se ove godine broj slučajeva HIV-a povisio za 13 posto, pri čemu mnogi ne znaju kako se prenosi bolest.

A Europa?

Austrija i Kina su dvije krajnosti, a gdje je Hrvatska? Na pragu EU-a, gdje su ti problemi uglavnom riješeni, u svakoj zemlji nasvoj način, ali pod zajedničkom kapom, Hrvatska do dan-danas nema u školama sustavno riješen problem seksualnog odgoja, ni stoljeće nakon što su radikalni liječnici u Švedskoj, zajedno sa sindikatima, stavili na dnevni red ozakonjenje sredstava protiv začeća, homoseksualnost, pravo na pobačaj i obvezno seksualno obrazovanje.

Godine 1955. Švedska je bila prva europska zemlja s obveznim seksualnim obrazovanjem u školama i roditelji nisu imali pravo izbora, što pola stoljeće kasnije zahtijevaju neki u Hrvatskoj.

Prije dvije godine 20 stručnjaka iz devet europskih zemalja Regionalnog ureda za Europu Svjetske zdravstvene organizacije izdalo je smjernice za pomoć odgovornima u javnom zdravstvu pri kreiranju primjerenog nastavnog plana i programa za pitanja seksualnosti, a koordinatorica projekta, dr. Gunta Lazdane zaključuje da seksualno obrazovanje treba počinjati od rođenja. Dosadašnji programi bazirali su se na biološkom aspektu, kaže Lazdane, a činjenice treba staviti u širi kontekst vrijednosti, saznanja i životnih vještina, kao dio fizičkog i mentalnog zdravlja.

Poticaj za izradu tih smjernica bili su porazni podaci o rastu trudnoća među tinejdžericama, spolno prenosivih bolesti i seksualnog nasilja, a užasnuti dramatičnim porastom broja tinejdžerskih trudnoća, jednim od najviših u Europi (samo 2006. bilo je 39.000 trudnica od 15 do 17 godina starosti i 7.200 djevojčica starih između 13 i 14 godina), Britanci su prije četiri godine odlučili uvesti seksualni odgoj u sve škole, počinjući od vrtića. Do tada je on bio ograničen samo na osnovne informacije o reprodukciji u okviru biologije.

Finska: Besplatni kondomi za dječake

U Indiji, gdje je više od 2,5 milijuna stanovnika zaraženo virusom AIDS-a, osnovno seksualno obrazovanje uvedeno je u škole 1980, ali je zabranjeno u šest najvećih saveznih država pod izgovorom da kvari mladež.

Bez nacionalnog programa, u SAD-u je odluka o njegovu uvođenju prepuštena pojedinim državama i okruzima pa je posljednjih godina, na poticaj vjerskih konzervativaca, savezna vlada razvijala samo program za promoviranje apstinencije.

U Finskoj djeca između 11 i 12 godina starosti uče o reprodukciji, a seksualno zdravlje i ljudske odnose između 14. i 15. godine. Najveća organizacija za dječju skrb, Mannerheim League, nedavno je tražila da se dječacima poslije 16. godine besplatno dijele kondomi u školi zbog sprečavanja seksualno prenosivih bolesti, ali ministarstvo zdravlja to je odbilo. U liberalnoj Norveškoj roditelji ne mogu udaljiti dijete s predavanja o seksualnosti, integriranih u predmet biologije. Protiv toga se nitko ne buni, ali jača strah od golemog pritiska medija i interneta neprimjerenim sadržajima.

Ali u EU nisu svi kao Finska, Norveška ili Francuska gdje je seksualno obrazovanje od 2001. obvezno u školama iako i danas konzervativne i vjerske grupe redovito protestiraju protiv toga. Ili kao Danska, u kojoj je od 2007. program obvezan za sve školske ustanove, ali učenici ga nisu obvezni slušati. U Njemačkoj se seksualni odgoj ne uzima kao ljudsko pravo, nego kao efikasan način sprečavanja neželjene trudnoće među mladima.

Katolički centri: Italija, Irska, Poljska

U katoličkoj Irskoj, u kojoj je seks dugo bio tabu tema, od 1980. Zakon o obrazovanju obvezuje škole na zdravstveni odgoj, ali je na nacionalnoj razini donesen samo minimalni standard, pa se programi razlikuju od škole do škole.

U Italiji o tome nema ni zakona ni službenih podataka, pa Sjever ne zna što radi Jug, a Jug ne zna što čini Sjever. Nakon vjerske obnove u bivšim zemljama socijalizma, današnjim članicama EU-a, kao što su Slovačka, Poljska ili Češka, Crkva je vrlo glasna, ali je u Češkoj seksualni odgoj obvezni dio nastave, a u Bugarskoj to nije niti ima propisan minimalni program, iako su Bugari mnogo opušteniji u pitanjima seksualnosti, homoseksualnosti i predbračnog seksa.

U Mađarskoj s pronatalitetnom politikom, u osnovni obrazovni program uključena je i 'Higijena' u svim školama, a u Slovačkoj je od 1996. obvezno 'Obrazovanje za brak i roditeljstvo'. U Latviji, u kojoj je seksualnost bila dugo tabu tema, pa bi znali reći da u 'sovjetsko vrijeme nije bilo seksa', od 1998. seksualno obrazovanje je uključeno u zdravstveni odgoj, dok je u katoličkoj Litvi to trenutačno kontroverzna tema, a u Poljskoj, gdje mladi saznanja izvan crkve crpe uglavnom iz magazina, program za škole je obvezan, ali nije obvezan za učenike, te roditelji moraju potpisati pristanak za pohađanje nastave i mogu ga povući kada god to žele.