Mnogi će ga nazvati zanimanjem iz snova, no opisivanje videoigara često je vrlo zahtjevno i naporno. Nekome to nema logike, jer gdje ćeš bolji posao od igranja na konzolama ili PC-ju, nakon čega  istreseš dojmove na papir (tipkovnicu) i za to još budeš plaćen? Kao i svaka stvar na svijetu, tako i opisivanje videoigara ima svojih dobrih i loših strana. Dobre izlaze na vidjelo ako se recenzent nađe pred nekim naslovom koji je odličan i sa zadovoljstvom provede nekoliko sati ili dana u njegovom društvu. S druge strane, i ukoliko je videoigra loša, isti taj novinar mora joj se u potpunosti posvetiti da bi čitateljima mogao prenijeti svoje dojmove.

Ne moramo napominjati da igranje videoigara koje nisu 'sjele' jednostavno izaziva velik umor i nezadovoljstvo, no posao je takav. Dakako, svaki opis uvijek ima veliku dozu subjektivnosti i ocjena često ovisi o tome je li se autoru teksta svidjela igra ili ne, no najveći utjecaj ipak ima kvaliteta i elementi igrivosti koje je nemoguće zamijeniti ili krivo interpretirati - ako se glavni lik kreće kao robot, samo će slijepac reći da su kretnje i animacije fluidne. Najveće probleme stvaraju masovke, MMO-i, koje treba igrati jako dugo da bi se stekao uvid u sve dijelove igrivosti i mogućnosti, tako da se na realne opise zna čekati i po mjesec dana nakon izlaska igre na tržište. Spomenute videoigre su, naime, vrlo opširne i imaju brojne elemente od kojih je neke moguće vidjeti tek nakon nekoliko desetaka sati intenzivnog igranja.

Posebno valja izdvojiti sadržaje koji moraju zapaliti igrače i okupirati ih dulje vrijeme, a to je dio u kojem većina masovki podbaci. Uzmimo, primjerice, Age of Conan, Funcomov MMO koji je nakon izlaska bio veći hit od World of Warcrafta i mahom dobivao odlične ocjene, no nakon mjesec dana situacija se vidno izmijenila. Toliko je, naime, bilo potrebno da igrači (i savjesni novinari) dođu do kraja razvojnog puta i kad je trebalo postati najzanimljivije, javila se dosada jer se u igri nije imalo što raditi. Zbog toga je Age of Conan uskoro dospio na zao glas, no autore nikako ne treba osuđivati i razapinjati. Naprotiv, čak je i World of Warcraft u početku bio u sličnoj situaciji, no u Blizzardu su ubrzano dovršavali tamnice (instance) da bi zadržali igrače u igri i ubirali oveću mjesečnu pretplatu.

S druge strane, dojmove o kvaliteti arkadnih videoigara ili, primjerice, simulacija vožnje moguće je steći vrlo brzo i pravilu je sve vidljivo nakon vrlo malo boravljenja u njima, dok su današnje pucačine posebna priča jer kupci uglavnom dobivaju dvije igre u jednoj. Točnije, solo igranje i multiplayer koji oduzima najveći dio vremena. Solo igranje možemo shvatiti kao pripremu za mrežno napucavanje, ali naglašavamo da je kod visokobudžetnih naslova kampanja itekako zanimljiva, no tek kad se igrač spoji na servere i zaigra s ostalim bojovnicima može steći konačni dojam. Nažalost, taj dio je u mnogim opisima vrlo često zaboravljen (slučajno ili namjerno) pa, umjesto o njemu, autori članaka govore o bugovima, ljepoti izlaska sunca nad razorenim selom u Afganistanu ili nabrajaju sve oružje.

Po takvim je stvarima lako razlikovati dobru recenziju od loše, što nije povezano s ocjenom. Čak i opisi koji završavaju slabom ocjenom mogu biti kvalitetni, a isto tako i oni s visokom mogu biti loši te iz njih može biti vidljivo da je autor u najmanju ruku proveo vrlo malo vremena u igri i nije joj posvetio dovoljno pažnje. Izdavačke kuće, s druge strane, tvrde da najveći utjecaj na prodaju ima marketing i navodno ih ocjene njihovih proizvoda u medijima nimalo ne brinu, no svejedno šalju protestna pisma časopisima ili portalima na kojima je njihovo čedo ocrnjeno. Najpoznatiji je slučaj Gertsman, kada je spomenuti novinar najuren s Gamespota zbog loše ocjene igre Kane & Lynch. Navodno je izdavačka kuća Eidos davala velik novac da bi se oglasi za igru vrtjeli na Gamespotu pa je nakon recenzije zatraženo od uredništva da se potpisnik teksta najuri, što se i dogodilo. Nije rijetkost ni to da uredništva na zahtjev proizvođača videoigara povuku opise i nakon nekoliko dana ili tjedana objave nove, nerijetko i drugih autora, no recenzije u pravilu nisu toliko različite.

O opisivanju videoigara dalo bi se još mnogo toga reći, no ono što je važno je činjenica da se potencijalni kupci videoigara ipak informiraju prije kupnje i donose odluke na temelju nekoliko recenzija, dok samo rijetki kupuju na neviđeno. Naravno, ukusi se razlikuju pa će se nekome svidjeti neki naslov koji je dobio tek prosječne ocjene, dok će drugi pljuvati po igrama koje većina recenzenata hvali, tako da nije zgorega, uz informiranje pomoću recenzija, potražiti i kakvu demo ili probnu verziju videoigara da biste iz prve ruke provjerili kvalitetu i donijeli zaključak hoćete li otići u dućan i izdvojiti nemalu svotu kuna ili ćete ipak pričekati nešto što vam se više sviđa.