Otvaranje piste obilježeno je slijetanjem transportnog aviona C-130 Hercules označavajući time povratak američkih marinaca na otok čije su osvajanje 1944., tijekom Drugog svjetskog rata, krvavo platili. Ponovno otvaranje vojne baze na tom otoku u južnom Filipinskom moru, prvi je korak u obnavljanju utjecaja u tom dijelu svijeta i kontroliranja vojnog napredovanja Kine u tom dijelu svijeta, a SAD smatra da je otok od strateškog značaja za to.

Amerikanci su već najavili da će možda biti potrebno više baza u tom području kako bi se moglo parirati Kini, pa se tako planira izgraditi još jedna baza na otoku Tinianu, koji je dio američkog teritorija Sjevernomarijanski otoci, koji je također bio korišten u operacijama tijekom Drugog svjetskog rata. U travnju ove godine najavljeno je da će zračna luka na tom otoku biti izgrađena u roku od pet godina, a vjerojatno neće biti zadnja takva baza na nekom od otoka u tom području.

U ožujku je američki predsjednik Joe Biden obnovio sporazume i osigurao 7,1 milijardu dolara za Palau (teritorij u čijem sastavu je otok Peleliu), Mikroneziju i Maršalove otoke, što bi SAD-u trebalo omogućiti pristup resursima. Građanima Palaua također bi bilo dopušteno raditi, studirati, pridružiti se američkoj vojsci i imati pristup veteranskoj zdravstvenoj skrbi. SAD pretražuju regiju tražeći druge povijesne zračne luke koje je moguće obnoviti, piše Business Insider.

Pista na Peleliu nazvana je Eugene Sledge, u čast marincu koji je sudjelovao u borbama za otok 1944. i čiji su memoari bili podloga za HBO-ovu mini-seriju 'Pacific'. U borbama za otok Peleliu poginulo je oko 1700 američkih vojnika, a još oko 8000 ih je ranjeno, dok se s japanske strane žrtve procjenjuju na oko 11.000, od čega je većina poginula dok ih je tek oko 200 bilo zarobljeno.

Zanimljivo je i da je, prema službenim američkim podacima, među zarobljenima bilo samo 19 japanskih vojnika, dok su preostali zarobljenici bili radnici i to uglavnom Korejci. Iako je otok zauzet pod opravdanjem da je na strateški važnom položaju i da će se koristiti za oslobađanja Filipina, gotovo da i nije korišten u toj operaciji, kao ni u ijednoj drugoj operaciji na pacifičkom bojištu, te se općenito smatra najvećim američkim gubitkom, kad se uzme u obzir broj poginulih i ranjenih u odnosu na važnost osvojenog teritorija.

Jedna od najkontroverznijih američko-japanskih bitaka Drugog svjetskog rata trajala je dva mjeseca, umjesto tri dana koliko je predvidio zapovjednik 1. marinske divizije general-bojnik William Rupertus, uglavnom zbog nove japanske taktike.

Naime, Japanci su odustali od obrane na plažama, koje su im donosile znatne gubitke i pokazale se neuspješnima u nekoliko prethodnih sukoba poput onih na Solomonskim, Marijanskim i Maršalovim otocima, nego su se povukli u planine koje su smještene u središnjem dijelu otoka i prepune su špilja i tunela, od kojih su mnogi bili napušteni rudnici, dok su na plažama ostavli mnoštvo raznih prepreka i mina. S brda i uzvisina topništvom, minobacačima, strojnicama i snajperima gađali su američke brodice, transportna i oklopna vozila te pješaštvo i tako im nanosili velike gubitke.