Simo Rajić je naime na prvim demokratskim izborima u Hrvatskoj 1990. izabran za zastupnika četiri ličke općine u Saboru, a potom i za potpredsjednika Sabora, u kojem se zalagao za mirno rješavanje sporova između većinskog hrvatskog stanovništva i hrvatskih Srba. Nezadovoljan time što njegova miroljubiva nastojanja nisu dala rezultat daje ostavku te se počinje baviti odvjetništvom i dug niz godina pravno zastupa Zagrebačko-ljubljansku mitropoliju Srpske pravoslavne crkve.

Vaša knjiga sjećanja 'Između Hrvata i Srba' naišla je na velik interes javnosti. Jeste li očekivali takvo zanimanje?

I jesam i nisam. Jesam zato što sam osjetio da postoji praznina između dva sustava, višestranačja i demokracije i perioda socijalizma, kojem sam također pripadao. Oni koji me poznaju kazali su mi kako je moj curriculum vitae bogat i kako bi to bilo dobro zabilježiti. Kad sam počeo pisati knjigu, napravio sam svojevrsnu reprizu vlastitog života u socijalizmu, u kojem je bilo sjajnih likova i događaja, i bilo bi doista šteta da to nisam napravio. Izdavači su shvatili da je to rijetko štivo. Radi se o objektivnom i istovremeno emocionalnom zapisu, prepunom činjenica te pisanom normalnim i neisključivim rječnikom kako ne bi stradala istina, a u kojem ne bježim od sebe i u kojem ne štedim nikoga. U memoarima su opisani likovi za koje se mislilo da su loši momci, no u svojim sjećanjima dokazujem da su oni imali itekako humanu crtu.

Dugo ste se dvoumili napisati ili ne svoja sjećanja. Što vas je priječilo, a što motiviralo da ipak napišete memoare?

Nekako se prelomilo. Kad se raspao socijalizam, imao sam 50 godina, a upravo sam u tom sustavu postigao sve u životu. U tom sam sustavu bio potpredsjednik Sabora i posljednji potpredsjednik hrvatske Vlade u socijalističkom uređenju. U sustavu koji je uslijedio u početku sam bio politički aktivan, potom i odvjetnik u vrlo specifičnoj ustanovi – Srpskoj pravoslavnoj crkvi. U tom sam periodu doživio političke procese, pa čak i bio uvjetno kažnjen zatvorom jer sam se kao odvjetnik suprotstavio drugom odvjetniku, što je raritet u sudstvu. Na prelasku iz jednog sustava u drugi bio sam optuživan da sam suradnik Udbe i KOS-a, što me ne čudi jer ti politički maloumnici koji su me optuživali nisu mogli shvatiti da postoje ljudi koji drukčije razmišljaju i koji imaju druge opcije, multikulturalnost, toleranciju, druge svjetonazore. Doživio sam i pokušaje atentata, u vikendici kod Obrovca, u birtiji u Trnju, a imao sam dojave da ću biti likvidiran i kako ću završiti na Pakračkoj Poljani. Kad oko sebe imate sve te sudbine i događaje, a pritom ste učinili sve da jedan sustav ode i dođe neki bolji te ste pripremili čitavu infrastrukturu za dolazak demokracije, upravo je to bio glavni motiv za memoare. Ne stidim se ničeg što sam učinio u životu.          

Podnaslov knjige je 'Ostati svoj u olovnim vremenima nije bilo lako'. Kako je biti Srbinom u Hrvatskoj danas, a kako je bilo za vrijeme bivše države?

Ukoliko jednu zemlju prihvaćaju svi njezini građani, onda je mora poštivati i njezin aparat. Vladalo je uvjerenje da su Srbi čuvari prve i druge Jugoslavije, ali ne smijemo zanemariti činjenicu kako su Srbi, osobito oni iz Hrvatske, dali velik doprinos antifašističkoj borbi te su za svoju lojalnost bili nagrađivani. Budimo iskreni, Slovenci i Hrvati su uvijek sanjali svoju državu, dok su se Srbi smatrali Pijemontom u južnoslavenskom i Strossmayerovom smislu. Tu se rodio antagonizam, jer se smatralo kako u takvoj zajednici neće svi biti ravnopravni niti dijeliti istu sudbinu. Upravo stoga sam vodio politiku ravnoteže, vođen filozofijom nestvaranja razdora, već da popravljamo stvari. Još dok sam bio podsekretar u policiji upozoravao sam kako nije normalno to da su na svim istaknutim ličkim funkcijama od općeg interesa isključivo Srbi. To nije normalno jer se stvara odioznost. Nešto fleksibilnije i uravnoteženije bilo je u upravi i sudstvu. Zalagao sam se za ravnotežu, osobito u Lici.

Ustaška i četnička djeca u istoj školi

Nositelj ste visokog jugoslavenskog Ordena bratstva i jedinstva. Je li u bivšoj državi doista bilo bratstva i jedinstva ili se radilo o pukoj floskuli?

U ono vrijeme bratstvo i jedinstvo nije bilo produbljeno i sadržajno. Radilo se o maksimi koja je pomno smišljena. Moramo biti svjesni toga da je to razdoblje bilo vrijeme jedne armije i jedne partije koja je suzbijala nacionalne porive, a jačanjem ideje o bratstvu i jedinstvu čuvao se sam sustav koji je gušio nacionalni identitet i naciju kao vrijednosnu kategoriju. 

Malo je poznato to da ste s pokojnim Stipom Šuvarom pokrenuli ideju da policijska škola nesektaški počne primati i kandidate s hipotekom ustaške i četničke djece, s mišlju da nitko ne bi trebao ispaštati za grijehe predaka. Ideja je odbijena, a samim time eliminirana je mogućnost pomirenja.

Odlučio sam eksperimentirati jer sam mislio kako bi bilo dobro da policijsko školstvo bude javno. Istodobno sam htio ublažiti kriterij moralno-političke podobnosti i smatrao da nije dobro da djeca borave u internatu ograđenim žicom, već da, kao i sva druga djeca, pohađaju školu od kuće. Vjerovao sam da bi to bilo dobro rješenje i da bi taj koncept privukao dio zagrebačke djece. Logično je to da se samo prijemom u sustav može poboljšati nacionalni sustav, a ne otpuštanjem ljudi koji nisu ni krivi ni dužni i žrtve su nekonzistentne politike. Drugi smioni potez bio je taj da potomke ustaša, domobrana i četnika pokušam provući kroz kriterije i da im damo šansu. Što se tiče djece, znao sam da to neće proći, ali za unučad sam bio uvjeren da će moji argumenti biti jači od onih čija je zadnja. Pročulo se što smjeram i to je, očekivano, odbijeno sa zgražanjem.

Može li se biti Srbinom u Hrvatskoj i istovremeno biti političkim Hrvatom?

To je pogrešan koncept. Zašto, primjerice, nitko ne kaže za Talijane u Hrvatskoj da su politički Hrvati, zašto se za Hrvate u Srbiji ne kažu da su politički Srbi. Mi Srbi iz Hrvatske imamo svoj identitet. Ne bi bilo loše biti političkim Hrvatom da iza toga ne stoji zatomljenje etničkog identiteta. Moramo dati šansu da identitet zaživi, ali istovremeno imati na umu da participirate u hrvatskoj državi. Kad idem u Austriju, za Austrijance sam hrvatski državljanin jer imam hrvatsku putovnicu.  No moje srpsko porijeklo je moj identitet, nešto što je moje i dio mene i na što sam ponosan, ali osim Hrvatske, ja nemam rezervnu domovinu. Biti politički Srbin ili Hrvat ili Talijan gruba je asimilacija i gubljenje vlastitog identiteta. Nema nikakvog razloga za gušenjem bilo kakvih atribucija koje čine etnički identitet i čine bogatstvo jednog društva.  

Vašeg zemljaka Teslu svojataju i jedni i drugi.

Mislim da je Tesla blago koje pripada čovječanstvu u cjelini. Kako ga razvlače, mislim da bi Tesla danas rekao - 'stidim se svojeg srpskog porijekla i svoje hrvatske domovine'. Znate, mali narodi bi silom htjeli biti veliki, a ne znaju kako se istovremeno može biti malim, a ujedno velikim narodom.

Dijete ste palog borca poginulog na Sutjesci. Je li vam ta činjenica pomogla ili odmogla u životu?

To je vrlo bolno pitanje. Na prvoj omladinskoj saveznoj radnoj akciji 1961. godine bio sam upravo na Sutjesci te smo premještali kosti palih boraca u zajedničku grobnicu. Možda sam našao baš njegove kosti. Oca vam nitko ne može zamijeniti. Kad ostanete bez oca, lak ste plijen i brzo starite kao dijete. Zbog toga sam ojačao jer sam se svejedno morao boriti. Briga za takvu djecu je ispravna. U bivšem sustavu su se prema takvoj djeci dobro brinuli, a i danas mi je drago vidjeti kako se hrvatska država brine za djecu poginulih branitelja iz Domovinskog rata. Mislim da se i premalo brinu.

Spominjući partizanski pokret i njegove začetke u Lici, posljednjih godina učestalo možemo čuti revizionističke stavove o nekadašnjem državnom prazniku, Danu ustanka koji se slavio 27. srpnja. Što se, prema vašim saznanjima, zapravo dogodilo tih dana u Srbu?

Bila je to reakcija na višemjesečni ustaški zulum i pokolj Luburića i kompanije. Jednostavno se javio otpor, jer nemaš što izgubiti. Treba znati da je to bio spontani ustanak tamošnjeg stanovništva bez upliva Partije, koja je kasnije govorila kako je to njezin podvig. Isto tako, moramo znati da su u tom vihoru stradali i Hrvati u susjednom selu Boričevac. Gojko Polovina je upozorio Hrvate da bi se Srbi ustanici za prethodne pokolje mogli iskaliti na Hrvatima te ih na vrijeme upozorava da bježe. Većina je pobjegla, no ostali su starci koji nisu htjeli napustiti svoje domove pa su ubijeni. Kasnije su Polovina kao Srbin i Jakov Blažević kao Hrvat uvjerili Srbe da se ustaški pokret ne može lomiti bez sinergije oba naroda.  U tom i u posljednjem ratu uvijek je bilo humanih ljudi koji su spašavali bez obzira na vjeru i naciju i borili se da pobijedi ljudskost. Tek kasnije dolaze interesi.

Partizanski spomenik žrtvama Bleiburga

U knjizi otkrivate da vam je partizanski general Milan Basta, sudionik pregovora o predaji ustaških i domobranskih postrojbi na Bleiburgu, povjerio svoju ideju o podizanju spomenika žrtvama Križnog puta. Kome je zasmetala ta ideja i zašto nije realizirana?

Basta je bio sjajna osoba i intelektualac, pomalo boem. Često smo razgovarali, a mene je zanimalo zašto se dogodio Križni put, zašto nije proradila humanost i svojevrsna selekcija. Njega su događaji s Bleiburga i kasnije proganjali pa je 1979. došao na ideju da ode na sastanak s Vladimirom Bakarićem, tada potpredsjednikom Predsjedništva SFRJ, kako bi mu iznio ideju, ali i razjasnio neke nedoumice vezane za ustanak u Srbu. Naravno da to nije prošlo jer Bakarić nije imao volje primiti Bastu, iako je imao sjajnu, ali poprilično hrabru ideju. I sada postavljam pitanje zašto se danas ne napravi takav spomenik.

Srbi u Hrvatskoj i danas obilježavaju praznike nastale u NOB-u, dok dio hrvatskog rukovodstva bojkotira te manifestacije. Ispada da je antifašizam srpsko, a ne europsko nasljeđe?

Antifašizam nije srpska, već europska baština i baš stoga hrvatske institucije bi za dobro vlastite države trebale preuzeti brigu o antifašističkom nasljeđu, ali i o Jasenovcu, Glini, Srbu, Jadovnu… Oko toga se ne smiju raditi politički igrokazi.

Pojedinci koriste vakuum nastao ignoriranjem povijesnih činjenica puno puta radi vlastite promocije. Koriste li srpski čelnici u Hrvatskoj monopol na antifašizam?

Ponavljam, antifašizam nije srpska ni komunistička stečevina. Nažalost, u Hrvatskoj se sjetimo antifašizma tek kad nas netko iz Europe upozori i pritisne. Zašto na to mora upozoravati Ephraim Zuroff ili neka podtajnica nekog tajnika? Ako ovako krene, antifašizam će zamrijeti sa Srbima, a to nije normalno. Sramotno je i to da delegacije odvojeno idu u Jasenovac. Ne mogu biti ni dvije kolone u Vukovaru. Isto tako, slavimo i u Kninu, a pritom se ne sjećamo Varivoda - ni to nije dobro. Nemojmo od tih događaja stvarati politički kapital i misliti da činimo dobro hrvatskoj naciji. Barem bismo se oko toga trebali ujediniti.  

Ima li u Hrvatskoj etnobiznisa i tko su njegovi vinovnici?

Što je privatizacija nego etnobiznis i kad je nastala? Gdje su nestali svi ti radnici?

Privatizira li netko srpstvo u Hrvatskoj?

U srpskoj zajednici nema nijednog Srbina koji ima svoju tvornicu, koji ima svoje dionice ili koji je imao prste u privatizaciji. Etnobiznis je vezan s državom i dio je nje, jer država služi etnobiznismenima. Ukoliko aludirate na pojedine političare srpskog porijekla, moram reći da bi morali još puno poraditi u praktičnoj politici vezanoj za rješavanje problema Srba u Hrvatskoj nakon rata. Ipak, mnogo su dobrog napravili za hrvatsku državu i to u najtežim trenucima, kad su mogli biti remetilački faktor, primjerice prilikom ulaska u Europsku uniju. Upravo su ti prozivani pojedinci bili odlučujući faktori da Hrvatska uđe u EU. Znam to iz prve ruke, kao što znam kakav je stav imao EU za dobivanje avisa jer sam u to vrijeme bio vanjski član saborskog Odbora za ljudska prava.

Srpska stranka je dio parlamentarne većine, no vi se protivite tome da srpske stranke ulaze u Vladu i smatrate kako je nemoralno to da manjina odlučuje o ključnim pitanjima hrvatskog društva?

Apsolutno, jer suludo je to da o krupnim odlukama države odlučuje, bez ikakvog podcjenjivanja, zastupnik romske ili bilo koje druge zajednice koji je prikupio tek 400 glasova. Ipak, moramo znati to da srpske stranke nitko ne zove u koalicijsku vladu kad ta vlada ima osiguranu većinu. Onda nitko ne kaže da u Vladi treba biti i poneki Srbin. Isto tako, niti jedna stranka, a potom ni Vlada, unazad 25 godina nije napisala program kako voditi manjinsku politiku. Srbi su autentičan narod u Hrvatskoj koji je mnogo toga ugradio u nju, ne samo antifašizam.

Koji su glavni problemi između Hrvata i Srba?

Problem leži u tome što nemaju svoju politiku, već se oslanjaju na starijeg brata u Moskvi, Washingtonu ili Istanbulu, ali i u ljudima koji ih vode i koji ne razgovaraju o tome kako riješiti probleme jer su politički nedorasli. Sve se svodi na jedan korak naprijed, nazad dva i priču - nije vrijeme za ovo, nije još vrijeme za ono…

Tito je pazio da se te razmirice ne razbuktaju. Njega više nema, izgubio je i trg u Zagrebu. Kako to komentirate?

Nisam velik fan Tita. On je s jedne strane veličina, s druge pak strane ta je veličina izblijedjela. Ljudi su u njegovo doba relativno dobro živjeli, a od koje količine rada, o tom potom. S povijesne strane Tito je rame uz rame s Churchillom, De Gaulleom, Staljinom u kontekstu borbe protiv fašizma. Obračunao se s ustaškim, četničkim, balističkim pokretom kao vođa gerilskog pokreta za koji je trebalo imati mudrosti i znanja organizirati ga. Znao je da će poslije njega biti potop, ali je Ustavom iz 1974. godine dao konfederativnu šansu da svatko bude gazda u svojem toru. Držao je ravnotežu, ali je znao da će nakon njega nastati pustoš.

Tuđman iz Titova šinjela

Srbi mrze Tita više nego Hrvati?

Mrze ga zbog Kosova, zbog žrtvovanja srpske omladine koja je izginula na Srijemskom frontu, zbog bombardiranja Beograda prilikom njegova oslobađanja 1944., zbog političkog likvidiranja Rankovića, Koče Popovića... Hrvati ga imaju razloga manje mrziti jer ih je izvukao iz grotla fašizma, stavio na stranu pobjednika i pridodao Hrvatskoj Istru, otoke, Baranju, Međimurje...

U osvit demokracije ni vas podjednako nisu voljeli ni Srbi ni Hrvati.

To je jedna srpska mantra - čim nisi na liniji, nepoćudan si i izdajica pa te proglašavaju Vukom Brankovićem. Bio sam jako razočaran. Kad znate tko ste i što ste, kad imate htijenja i kad se zalažete za dijalog, teško je s ljudima bez znanja. Kad su naumili ostvariti Krajinu, rekao sam im da to ne čine jer nisu ni znali što je to država i kako se ona vodi. Oni koji su ih tada vodili ne bi znali voditi ni običnu poljoprivrednu zadrugu. S druge strane tijekom mog djelovanja u Saboru nisam znao da i određeni Hrvati sumnjaju u mene. Moj me Ivica Račan, kad sam dao ostavku, optužio i rekao 'znat ćete tko je Simo Rajić'. Žarko Domljan je pak kasnije u svojim memoarima stavio u usta drugih to da sam pripremao državni udar kao prosrpski element koji je dogovorio ostavku s Miloševićem i kako ću nakon ostavke jednog dana ponovo doći u Sabor na srpskom tenku. Drugi su mislili kako su Udba i KOS srpska lena pa sam analogno tome i ja udbaš i kosovac. Simo Rajić tome korpusu ne pripada i to nije moja opcija, što je mnoge razočaralo. Sjetimo se samo priče o navodnim srpskim snajperistima po Zagrebu. Niti jedan nije otkriven, prokazan ili prikazan na televiziji kako bi se dokazalo takve tvrdnje. Strašno je bilo biti Srbinom u to vrijeme.

Zaštitio vas je Miko Tripalo?

Da, pomogao mi je da otvorim advokaturu nakon što je započeo val difamiranja kazavši kako je Tito bio demokratičniji jer je barem dozvoljavao protivnicima da obavljaju javnu službu. Tripalo me i zamolio da ne napuštam Zagreb, rekavši kako je upravo cilj torture nada mnom otjerati me iz Hrvatske. Bio je posebna veličina. Tito ga je predviđao kao svojeg nasljednika.

U kakvim ste odnosima bili s Tuđmanom?

Imali smo dva susreta, a čestitao mi je na mojem govoru u Saboru u kojem sam pozivao na razboritost te je rekao kako je uljuđen i korektan. Tuđman je bio državnik s vizijom koji je sanjao i dosanjao.

Je li sanjao Hrvatsku sa Srbima ili bez njih?

Nažalost, u svojim kasnijim govorima dokazao je da je želio Hrvatsku bez njih. Sjetimo se samo kako je u Kninu nakon Oluje kazao da nisu stigli ponijeti 'ni devize, ni prljave gaće', poručivši im sretan put. Vrlo ružan govor. Kasnije je uputio, čini mi se, lažni poziv Srbima da ostanu. Da je uspio svladati tu dimenziju i sačuvao multietničnost, gdje bi mu bio kraj? Bez obzira na sve, Tuđman će u povijesti ostati nezamjenjiv, svi ostali su epizodisti. Mnogo toga je pokupio iz Titova šinjela, autokratski se držao…

Kao uvjerenog ljevičara, moram vas na kraju pitati kako ocjenjujete današnju ljevicu u Hrvatskoj? Čini se da je odveć salonska.

Upravo tako. Ima pameti, a nema rezultata. Današnja ljevica šuti i čeka, misleći da će netko drugi napraviti prve korake. To je nedopustiv komoditet koji se preselio u salone i postao salonski pokret. Danas ljevica dosta podsjeća na Račanovo 'odlučno možda'. Ipak, ljevica neće nestati sve dok joj gruba i neuvjerljiva desnica daje štofa, ali ako nastavi ovako neorganizirano djelovati, olako će postati thatcherovska neoliberalna opcija.