Šetaju se dva uhljeba. Jedan od njih nema ni za kruh, a drugi je predsjednik sindikata. Postoji i treći uhljeb, onaj 'ovijani', pravi, ali ovo ionako nije vic o njemu, pa ću ga kao višnju, ostaviti za poslije. Ta je višnja, doduše, trula. Više kao ugrušak u krvožilnom sustavu nacije. No poslužit će mi da odijelim ovog uhljeba od onog koji je predmetom moga osvrta. Od onog koji se, kad mu ponestane za kruh, ne učlani u stranku i kupi kolače već otvori obrt iz njega pošteno plaća porez, puneći proračun i za svoju plaću. Ali svejedno je. Etiketu je dobio.

Dakle, šetaju se dva uhljeba i onaj iz sindikata se počne osvrtati oko sebe.

'Je l' čuješ ti isto što i ja? Nešto škripi i zvekeće, da se naježiš. Zvuči poput kapitalističkih lanci na zapešću radnog čovjeka!' reče u pola glasa, konspirativno se okrećući oko sebe.

Prvi se, posramljen kruljenjem vlastitih crijeva, javi i požali kako je on taj koji se čuje. I usput doda da nije tri dana ništa jeo.

'Sorry, stari! To sam ja, knjigovođa i administrativni referent. Zovu me još i uhljeb. Nema tu nikakvog opasnog kapitalista', žmirka crveneći od srama dok mu u crijevima i dalje odzvanja.

Šta ćeš, plaća od 3.500 kuna mu ne dotekne ni za pola sindikalne košarice pa se sve češće događa da zadnjih dana u mjesecu bukvalno gladuje. Ostale dane vozi slalom između riže i tjestenine kako bi djeci kupio parizer.

'Da oprostiš, zapekla mi se crijeva od gladi, pa više ni ne serem.'

'Gledaj to s pozitivne strane', naceri mu se uhljeb broj dva, sindikalist. 'Ionako u ovoj krizi ne bi bilo u redu da imaš dvije stolice.'

Tako bih otprilike, groznim vicem u grozna vremena, opisala sav besmisao rečenice kojom je neimenovani sindikalni mudroser popratio najnoviju Vladinu akciju pravljenja reda u hrvatskoj birokratskoj šumi. Istoj onoj šumi, prašumi koja kao sarkom buja na državnom tkivu, žderući sve pred sobom i koju je u svom četverogodišnjem mandata sama Vlada pojačala za hrpu novih stabala, od čega u ministarstvima za više od 600 debala. Ako ste pročitali debila, ne krivite mene.

Podsjetimo se, prema članku 32. Zakona o državnim službenicima, koji regulira pitanje sukoba interesa, stoji da 'Državnom službeniku nije dozvoljeno otvaranje obrta ili osnivanje trgovačkog društva ili druge pravne osobe u području djelatnosti na kojem je zaposlen kao državni službenik, odnosno u području djelatnosti koje je povezano s poslovima iz djelokruga tijela u kojem je zaposlen'. Prevedeno, ne smije konkurirati poslodavcu i raditi ono što radi na poslu, ali smije u svoje slobodno vrijeme raditi nešto drugo, ako ima volje, znanja i snage.

Dakle, problem je to što netko želi raditi više?

Dakle, na riječi ministra uprave Arsena Bauka kako se nakon akcije eliminiranja državnih službenika s kaznenim dosjeom (njih 72) krenulo u čišćenje državnih ureda od neodgovornih pojedinaca koji su iskoristili zakonsku mogućnost i otvorili obrt (njih 450), ali o tome većinom nisu obavijestili poslodavca (nadležno ministarstvo), sa strane sindikata je uslijedila potpuno sumanuta reakcija:

'Sindikat državnih službenika i namještenika pozdravlja Vladinu namjeru da i u tom području uvede reda jer smatraju da nije moguće sjediti na dvije stolice, odnosno uz redovan posao voditi još i privatni biznis.'

Što je, dakle, u toj izjavi sporno? Prvi dio svakako ne. Reda treba uvesti. Sjedenje? Ne. Nemam ni malo sentimenta prema radnim mjestima čiji se opis poslova može sažeti u riječ 'sjedenje'. Nemam sućuti ni prema radnim mjestima koje se smatraju 'stolicama'.

Ono što je mene šokiralo i što držim spornim, nepravednim, štetnim, pa na koncu i protuzakonitim, glas je koji se prolomio između dvije ture dilanja svinjskih polovica i generalno opleo po svim državnim službenicima kojima je, gle čuda, palo napamet da se upuste u zakonski dopuštenu aktivnost otvaranja obrta. Dakle, bez obzira na to jesu li ili nisu prekršili zakone. Jesu li ili nisu u sukobu interesa. I što je najvažnije, jesu li ili nisu kvalitetni radnici koji ispunjavaju svoje zadaće i koji ni na koji način nisu naštetili interesima i ugledu službe koju obavljaju.

Ne, neimenovani sindikalni boss nije imao vremena razmisliti o prirodi problema već je krenuo onako kako mu je ostalo iz davnih vremena u kojima se iznjedrio sveopći hrvatski prezir prema onima koji na bilo koji način talasaju i strše, a posebno ako su u pitanju poduzetnost – uravnilovkom.

Oprostite, ali tko je tu lud, a tko štiti prava radnika? I što su to prava, što realne mogućnosti, a što balasti koje će tog istog radnika dovesti do bezizlazne situacije života u državi koja je otišla u bankrot? I što ga je, administrativnog referenta iz uvodne priče, ni krivog ni dužnog, u ovoj histeriji rođenoj iz beznađa svrstalo na listu uhljeba?

A tko će platiti brižne sindikalne uhljebe?

Tko je još uvijek mentalno u socijalizmu, a kome je u interesu da se proračun ove zemlje puni porezima iz kojih i vrli sindikalisti u konačnici primaju svoje plaće? Jer da bi prikupili pinku od jedan posto bruto na plaću svakog člana, iz nečeg se ta ista plaća mora i namaknuti. A to nešto trebao bi biti porez iz prihoda, a ne novo zaduživanje kod MMF-a.

Vratimo se Bauku. Kao što sam rekla, nema ništa sporno u pravljenju reda na mjestu koji su i sami zakrmačili. Dapače, to se do njih i očekuje. Zapravo, to se očekivalo i puno ranije, ne samo kozmetički, u predizborne svrhe. Za to su birani i za to su plaćeni. Ali dobro. Zažmirimo na jedno oko i zanemarimo činjenicu da se birokratska neman krenuli čistiti od repa, a glava se ucrvala pa nam pola ministara i većina njihovih pomoćnika i savjetnika u sukobu interesa, ali valjda će i na njih jednom doći red.

Umjesto da se ukidaju suvišne agencije, a time i nepotrebna radna mjesta, umjesto da se eliminiraju birokratske barijere i time opet smanjuju radna mjesta ovisna o proračunu, umjesto da se ukidaju nerentabilne jedinice lokalne samouprave i tako dodatno smanjuju prostora za discipline uhljebizam, zadovoljimo se, ekonomski gledano, sitnicama.

Dajmo otkaz svima onima koji su bez suglasnosti poslodavca otvorili obrt ili imaju poduzeće i svojim poslovanjem su u sukobu interesa: koji rade na projektima uvođenja outsourcinga, a vlasnici su poduzeća koja pružaju usluge čišćenja i catering, onih koji su porezni inspektori, a imaju poduzeća registrirana u mjestu svoje nadležnosti, onih koji su u tijelima koja donose odluke o dodijeli sredstava i poticaja, a istovremeno se sa svojim udrugama ili obrtima natječu za ista/e. Koliko ih je u tih 450, vidjet ćemo.

Ali što nam smeta državni službenik koji uspješno i prema svim pravilima obavlja svoje radne zadaće, a mizerni proračun pokušava krpiti obrtom koji nema veze i nije u bilo kakvom doticaju s njegovom službom i/ili radnim mjestom? Što ako netko poželi unovčiti svoj hobi?

Recimo, u slobodno vrijeme radije uzgajate rajčicu, paprika ili krizanteme, nego da surfate internetom. Svoj interes vidite u izradi eteričnih ulja od kadulje i smilja, a ne u gledanju akcijskih filmova. Rado pečete kolače, a na viših jedva 3.500 kuna dobro bi vam došla kuna više? Supruga vam je nezaposlena ili ima malu djecu i ne može raditi izvan kuće ili puno radno vrijeme? Otvaranje obrta na vaše ime idealna je opcija za obitelj: pružate joj mogućnost da radi i doprinosi kućanstvu, bez suvišne papirologije i dvostrukih nameta? I bez bojazni da se vaše uključivanje u taj posao smatra radom na crno.

Hoćemo na crno ili prebaciti firmu na odvjetnika kao ministri?

Ili je bolje da radite na crno? Ili da ne radite ništa jer budite ste privilegirani i imate posao, dok ostatak građana u vlastitom jadu počinje iracionalno mrziti sve koji su imali više sreće, pa u tom kontekstu neka i vama crkne krava. Tko vas jebe što ste kvalificirani za posao koji obavljate. Stoposto ste član neke stranke ili vas je zaposlio moćni rodijak.

Ne znam, možda nešto nije u redu s mojim poimanjem ispravnog, s mojim shvaćanjem korisnog ili je netko u sindikatu gadno izvan realiteta i igra se pomiješanih lončića.

Zar jedini ispravni kriteriji za otkaze nisu ona iz tipa prestanak potrebe za navedenim radnim mjestom (tehnološki višak/smanjen opseg poslova) i povreda radnih dužnosti i obaveza?

Nije li obeshrabrivanje ljudi da se upuštaju u poduzetništvo bez obzira jesu li ili nisu zaposleni i je li taj posao državni ili rade za privatnika, kočenje ekonomskog razvoja ove države? Tko zna, možda nekome od njih posao procvjeta i skinu se s tereta proračuna, a poslodavac se odupre na upražnjeno mjesto uhljebiti nekog drugog?

Vraćamo li se uvođenjem kriterija za otkaz 'imaš obrt' u doba socrealizma, kada je socijalni status bio jedan od osnovnih kriterija za ostvarenje određenih prava (na kredit, stambeno zbrinjavanje) i slično, a uspjeh u radu i rezultati manje bitna stavka?

Mrzimo li mi poduzetne i ambiciozne od kojih imamo koristi ili smo samo zavidni što im je palo na pamet nešto čega se nismo sami sjetili ili nemamo volje, energije, uvjeta?

Mazanje očiju i skretanje pažnje

Misli li sindikat da je našao recept za rješavanje viška službenika, jer je država previše lijena provjeriti radi li netko svoj posao ili ne? Jer nema plana i programa, nema metrike po kojoj će se procijeniti ispunjava li netko svoje zadaće, koliko uspješno ili uopće ne. Onda kad se dijele otkazi, počinju problemi. Koga otpustiti? Pa se uvode neki kriteriji poput ovoga, samo da se opravda stvar. Nije problem što se zapošljava preko veze, nego to što netko želi kunu više, a spreman ju je zaraditi.

Ne pravi se razlika između onih koji pljačkaju državu namještanjem poslova i onih koji žele raditi više pa uplatiti nešto poreza. Uostalom, oni mogu biti tek vlasnici firme, ne moraju u njoj raditi.

Dajemo ljudima na burzi poticaje da se zaposle, ali one koji bi htjeli kunu više, njih ćemo zatući, jer nemaju oni što željeti. Nek žive od 3.500 jer su se uhljebili ili nek od... Ma, neću biti vulgarna.

Dajte više oslobodite te ljude svakodnevnog stresa i prozivanja po medijima, generaliziranja i demoniziranja u kojima su svi oni čija plaća ovisi o proračunu krvopije, neradnici i paraziti.

Državni službenik ne smije imati obrt, ali državni dužnosnik smije, samo ga u vrijeme svog obnašanja dužnosti mora zakamuflirati, zalediti ili prenijeti na svoga odvjetnika.

Državni službenik ne može dobiti posao ako je kažnjeno gonjen, ali to nije smetnja da se kandidirate na izborima za gradonačelnika ili saborskog zastupnika.

Državni službenik mora jako paziti na ugled svoje službe, a državni ministar nešto manje. Državni službenik nema pravo kritizirati rad svoje državne službe.

On čak mora dva puta mjeriti javno izgovorenu riječ kada je u pitanju i državna služba u kojoj nije zaposlen, jer mu se može dogoditi da ga neki ministarski pomoćnik samoinicijativno ili po nalogu samog ministra prijavi šefu i etičkom sudištu zbog 'narušavanja ugleda državne službe'. Ne njegove, ali što da se radi… Državna služba je u pitanju pa nema veze. Ne cjepidlačimo. To nije ni na tragu verbalnog delikta.

Pravila bez mozga za zadovoljavanje forme

Državni službenik ima kodeks o odijevanju i pri tome se nitko ne pita uspijeva li on sa svojih 3.500 do 6.500 kuna (ovisno o stručnoj spremi) osigurati da na posao dolazi u skladu s njim. Neka kupi sintetička odijela i u njima smrdi, nema veze. Bitno je da zadovolji formu.

Dajte, ukinite suvišna radna mjesta, smanjite broj zaposlenih koji primaju plaću na teret poreznih obveznika. Učinite cijeli sustav transparentnijim. Za neka radna mjesta i službe uvedite vaučere. Riješite se začaranog kruga potvrda radi potvrda i taksi da bi se isplaćivala plaća onima koji te takse prodaju. Ali nemojte prozivati sve službenike mufljuzima i uhljebima kako bi mržnju nezaposlenih usmjerili na njih.

Smanjite pritisak na one koji zarađuju u realnom sektoru, ali i na one koji u državnim i službama savjesno i odgovorno obavljaju poslove bez kojih bih nam život bio kompliciraniji. Pa čak ako pošteno šljakaju izvan radnog vremena i plaćaju svoje porezne obveze proistekle iz tog rada. Dapače. Potaknimo ih da rade još više.

Ili da poslušamo sindikaliste. Ako su uz veličanstvenih 3.500 kuna gladni, neka jedu spajalice.