Prvi intervju koji je Dominique Strauss Kahn dao nakon što je oslobođen optužbi za silovanje sobarice Nafissatou Diallo u središnjem dnevniku francuske televizije pratilo je 13 milijuna gledatelja. Tu razinu gledanosti središnji dnevnik postigao je zadnji put 2005. prilikom nereda u pariškim predgrađima, što dovoljno govori o interesu za prvi medijski nastup bivšeg direktora MMF-a i neizglednog predsjedničkog kandidata Socijalističke stranke.

Reakcije na intervju su bile brojne, sezale su od tihe podrške do veoma glasnih negodovanja i protivljenja, koja su, ovisno o pozicijama komentatora, bila veoma različito intonirana. Jedna od češćih reakcija bila je negodovanje, posebice od strane američkih medija, pa i francuskih, nesklonih lijevoj opciji kojoj DSK pripada, da je izrazio nedovoljno, a po mnogima i nikakvo suosjećanje spram njujorške sobarice. Priznavši odmah na početku moralnu pogrešku, ali jednako tako odlučno odbivši sve navode o prisilnom odnosu u apartmanu hotela Sofitel, manjak suosjećanja zapravo je samo logična posljedica unutar njegove obrane. Neizostavne su bile i opaske o tome kako je novinarka Claire Chazal koja je vodila intervju krajnje nepogodna za taj posao zbog svog navodno bliskog odnosa sa suprugom Strauss-Kahna, Anne Sinclair, također poznatom novinarkom. Pojavila se, među ostalim, i komparativna analiza u Le Mondeu u kojoj se intervju uspoređuje s drugim slavnim intervjuom iz 1998. godine, u kojem Bill Clinton pojašnjava prirodu svog odnosa s Monicom Lewinsky

No sam intervju djelovao je prije svega kao pomno orkestrirani medijski nastup u kojem nije bilo previše mjesta za odstupanje od zadanog scenarija u kojem se dozira žaljenje (zbog moralnog skliznuća), ljutnja (zbog američkog sudskog sustava) te odlučnost (u negiranju krivice), kojom se in fine ostavlja dovoljno manevarskog prostora za blisku budućnost (na temu teorije zavjera, koje nije odbacio, te na temu nastavka vlastite karijere).

Iz medijskog nastupa, dva aspekta se čine jako bitnim, a podjednako su neodređena, što se teško može smatrati slučajnošću. Prvi se tiče nastavka profesionalne karijere Strauss-Kahna kao priznatog ekonomskog stručnjaka. Naime, u intervjuu nije odgovorio na upit o tome hoće li nastaviti raditi u privatnom sektoru, već se samo zadovoljio općim opaskama o potrebi da se u bliskoj budućnosti mora nešto jasno poduzeti u smjeru federalizacije EU-a jer će inače Europa završiti kao mjesto socijalne nejednakosti i nezaposlenosti.

A drugi, vjerojatno i konzekventniji, tiče se njegovog utjecaja na nadolazeće predsjedničke izbore. Iako je u intervjuu potvrdio da se planirao i sam kandidirati, što je bio predmet dugomjesečne medijske spekulacije i prije eskalacije sudskog slučaja, te da podupire Socijalističku stranku, nije se izjasnio o imenu kandidata. No potvrdio je da je prije izbora napravio pakt s Martine Aubry, jednom od predsjedničkih kandidatkinja lijeve opcije, no i to je priznanje ostavilo dovoljno slobodnog prostora za sve tipove političkih igara pogađanja, koje će se neminovno pojavljivati u medijima.

Zapravo, implicitni utjecaj DSK-a na predstojeće izbore u Francuskoj nema što čuditi. Nakon 150.000 naslovnica, koje je, prema prijašnjim procjenama, iznjedrio sudski slučaj, medijski fenomen nužno ima efekt bumeranga. U tom je procesu DSK lišen svih političkih funkcija i pretenzija, no javnost je dobila njegovu sjenu koja neće tek tako nestati.