'Tvrdim da su baranjski čvarci najbolji, a tko misli drugačije, izazivam ga za kotao', poručuje Vladimir Škrobo, popularni Bajo iz Baranjske kuće, idejni tvorac Čvarakfesta.

Maslinovo ulje obilježje je dalmatinskog kraja, a Baranjci su pred goste odlučili iznijeti svoje adute – kulen, kobasicu, slaninu i čvarke!

'Kod nas se čvarci režu na dugačke i tanke komade. To je tipičan i prepoznatljiv karanački čvarak. U Slavoniji već imaju drugačiji oblik, kocke šećera. Zbog toga naš moto i glasi: ako želiš jesti čvarak, onda jedi čvarak, a ne lješnjak', objašnjava Bajo.

Cijene ostalih suhomesnatih proizvoda ne mijenjaju se već godinama, stagniraju, y čvarci svake godine obaraju nove tržišne rekorde. Na zagrebačkom Dolcu cijene za kilogram čvaraka se kreću oko 120 kuna, međutim postoje i oni koji traže čak 150 kuna. U zagrebačkim supermarketima cijene čvaraka vrte se od 80 do 100 kuna. U Karancu se pak kilogram ove delikatese prodaje po sto kuna što majstori čvaraka smatraju ekonomski isplativom cijenom.

Hrvoje Kraljik iz Belišća već šest godina ima obiteljsko-poljoprivredno gospodarstvo na kojem se proizvede sve vrste suhomesnatih proizvoda. No čvarci su posljednjih godina velik hit.

'To je valjda pomodarstvo. Najviše se traže i prodaju. Cijena kulena nije se mijenjala već godinama i stalno je na razini nekadašnjih 50 njemačkih maraka odnosno 200 kuna. Kilogram kobasice prodaje se od 60 do 80 kuna, a isto tako kreće se i cijena slanine. Kada sam čvarak počeo praviti, koštao je 30, pa 40, 50 kuna, a u direktnoj prodaji sada postižemo cijenu na ovakvim manifestacijama oko 100 kuna', priča ovaj majstor koji će se za svojim kotlom u Karancu na Čvarakfestu natjecati već peti put.

Ondje će istopiti oko 30 kilograma svježe slanine kako bi dobio oko šest kilograma čvaraka koji su doslovce već unaprijed prodani.

'Čvaraka nikada nema dovoljno. Nijedan vašar do sada nije prošao a da je poslije njega ostao jedan jedini čvarak. Nikada ih nema dovoljno', kaže Bajo.

Čvarci se mogu poslužiti svježi, ali su ukusni, kada se jedu i u danima poslije toga. Njegovi obožavatelji jedu ga kao glavno jelo ili predjelo, ali i desert. Najbolje niz nepce klizi, preporučuju poznavatelji čvaraka, kada se pospu solju, a uz njih se nasiječe komad luka ili feferoni. Neki će ih pak izbjegavati jer je to mast.

'Ljudi griješe. Kada vide čvarak koji nije baš jako stisnut, misle da je mastan, ali se može dogoditi da je čvarak stisnut, a sadrži tri puta veći postotak masnoće. Najbolje ga je probati, staviti u usta i zagristi. Ako je hrskav, prhak i šupljikav iznutra, znači da nema puno masnoće. Onaj koji je iznutra pun, a okusom vuče na gumu, taj je mastan. Nije se upržio do kraja', znalački objašnjava razliku Hrvoje.

Oni koji ne vjeruju najjednostavnijem zagrizu, mogu iskušati i drugi test. Na kućnu vagu staviti 200 grama malo manje prženih čvaraka i istu gramažu hrskavih i šupljikavih iznutra. Tako će se uočiti razlika u količini obje hrpe.

Potrebno je otprilike sat, najviše sat i deset minuta vremena da se istopi 30 kilograma slanine, a ovisi o vatri koja ne smije biti ni preslaba niti prejaka. Sve se miješa po mojoj recepturi. Ništa se ne dodaje. Ide samo čvrsto masno tkivo i mlijeko, ali ono isključivo zbog boje, da čvarak bude privlačniji, a ne blijed. Drugog utjecaja nema. Na tu količinu slanine ide oko pola litre mlijeka koje se može dodati kad god, na početku ili kasnije', napominje on.

Ocjenjivačka je komisija neovisna, jer njezini članovi u baranjski Karanac dolaze iz svih dijelova Hrvatske, Makarske, Rijeke, Vinkovaca i Slavonskog Broda.

'Nitko nije iz Baranje. Oni nemaju takve čvarke i zbog toga želimo da ih netko drugi ocjenjuje. Ljudi su stručni jer čvarke obožavaju i znaju koji je pravi. Naravno da postoje razlike među čvarcima u Hrvatskoj, jer se negdje režu na veličinu kocke šećera, a potom ga gnječe, negdje se prešaju, a naš je između svega toga, ni mastan, ni presuh', priča Bajo.

Uz boju, oblik i okus čvarka, ove će se godine prvi put ocjenjivati i izgled masti.