Dogovorili smo se da se da se nađemo u pupku domovine! Nisam siguran da bi se geografi baš složili da je to središnjica Lijepe Naše, ali u svakom drugom smislu Trg bana Josipa Jelačića jest simbolično srčeko Hrvatske – idealno za iskušavanje dosad u nas neviđenog pothvata: promoviranja turizma izvan komfora.

Dobro ste čuli! Turizam rođen iz programirane ljudske potrebe za hedonizmom u genima dobio je novu inačicu – po njoj se nova mjesta, ljudi, njihova povijest, običaji najbolje upoznaju - kad ste izvan zone ugode.

U to me uvjerava Lovro Boljat, mladi dizajner i poduzetnik u turizmu u kojem se našao – pogađate – kad je iskočio iz građanskog komfora. Lovro je obrazovanjem diplomirani biolog, to je, kaže, bilo sasvim logično očekivati budući da je 'cijelo djetinjstvo proveo u prirodi'. Roditelji su ga stalno vodili na izlete, bio je izviđač, i danas obožava prirodu, ali je ne proučava – dizajner je.

Nisu one s bundevama za belu, ni francuzice za preferans, a nisu ni talijanke za briškulu i trešetu

'Oduvijek sam i crtkarao, radio kreativne projekte, izrađivao obične i neobične predmete, volio organizirati evente, tulume i druge aktivnosti za prijatelje, tako da sam se nakon diplome ipak želio baviti nečim ne previše znanstvenim pa sam se prebacio u dizajn', priča dok na postolju pod nogama Jelačić-bana i kopitima konja mu Emira širi kartu Zagreba i iz džepa vadi špil karata.

Nisu one s bundevama za belu, ni francuzice za preferans, a nisu ni talijanke za briškulu i trešetu. To su karte za Town Tales, Lovrinu pustolovnu edukacijsko-turističku igru što ju je dizajnirao s prijateljima iz Artopije, udruge za smišljavanje i provođenje raznih zabavnih, kulturnih i turističkih projekata. A kako će me karte izbaciti iz komfora (ako je tu Hrvatskoj uopće moguće).

'Hm, ovo je igra prvenstveno smišljena za strane turiste. Nemam domaće ime, prijevod bi bio 'Gradske priče' jer je poanta da turisti obiđu grad i upoznaju ga, druže se s domaćim svijetom i sprijatelje se s njim, dožive kako je to živjeti u Zagrebu', sa smiješkom, na moj komentar kako smo sve više stranci u vlastitoj zemlji, odgovara Lovre pa objašnjava.

Protiv komfora u glavi

'Evo, recimo, kupili ovu igru u suvenirnici ili hostelu. Dobili smo špil karata te kartu grada Zagreba s uputama. Karte sadrže razne izazove i podijeljene su u nekoliko kategorija, a glavna od njih je 'Landmarks' ilitiga znamenitosti. Dakle prva karta je Trg bana Jelačića i na njoj piše da avantura počinje ovdje jer se na Trgu sastaju svi Zagrepčani prije izlazaka, druženja i sl. Tu počinju izazovi', tumači mi Lovro, a oko nas već se okupljaju i znatiželjnici. Nadam se da nam se neće pridružiti policija i pitati jesmo li prijavili skup i protiv koga je. Kako protiv koga – protiv komfora u glavi!

Sljedeća kartica koju Lovro izvlači iz špila kaže da odemo do katedrale i tamo obavimo izazov.

'Da pitam nepozantog nešto? Recimo, što misli o gradnji fontane na Britancu?'

'Sumnjam da ćeš kao Englez u Zagrebu to znati, ali to pitanje sačuvaj kad se spustimo do Britanca! Ovdje možeš pitati nepoznatog što zna o obnovi tornjeva i zvonika na katedrali. U svakom slučaju na takav način stupaš u kontakt s domaćim ljudima, ali također bolje pamtiš zanimljivosti vezane uz znamenitosti', kaže Lovro pa me vodi u smjeru kipa kipa Marije Jurić Zagorke.

Njemu se, naime, okrenula karta koja traži da slučajnom prolazniku ispriča svoju najdražu priču. Nalazi mladu studenticu iz Kijeva koja je upravo zastala pored spomenika hrvatskoj novinarski i književnici (malo je obrnuo perspektivu) pa joj priča kako je jednoga dana stopirao na cesti. Pristojno se predstavio i zbilja cura sluša. Onda polako priča o Zagorki i Gričkoj vještici.

'Psihologija pokazuje da kad pored neke znamenitosti doživite nešto neuobičajeno (a neuobičajeno je uvijek izvan komfora iliti statusa quo, da onda lakše pamtite i ono što je vezano za znamenitost).

Eto, sad ćemo sigurno svi bolje i zapamtiti tko je bila i što je radila Marija Jurić Zagorka', priča Lovre pa se pozdravljamo s još uvijek zatečenom Oxanom – ime joj znači gostoljubiva.

I tako, karta po karta obilazimo glavne znamenitosti centra grada, izazivamo sebe i druge i zabavljamo se. Zbilo se tako da je jedna od karata izazova od mene zatražila da neki dio odjeće ili nakita darujem nasumce odabranoj osobi. Svoju od konopca spletenu narukvicu prijateljstva poklonio sam kumici s Dolca i zauzvrat dobio mrkvu.

'Gospon, vi ste baš bedasti, ali to mi je herclih', viče za nama bakica...

Od učenja do posebnih moći

Kartice dolaze u još nekoliko kategorija: neke nose oznaku 'Learn', dakle se uči nešto o običajima ili učimo novim vještinama, 'Contribute', gdje pomažemo drugima, kartice 'Fun' koje su samo za zabavu i samopouzdanje. Tu su i 'Special cards' koje donose posebne moći - jedna je razglednica koju možemo poslati doma pa je ja šaljem sam sebi i svojima u dva kilometra udaljen Črnomerec.

E da, tu je i čarobna kartica koja nam donosi popuste na raznim lokacijama po Zagrebu (zaboravio sam koje, a i nije red da ih reklamiram). I tako iz ulice u ulicu, karticom za karticom, lete ispred nas živahne i šarene slike i scene, jer upravo takav pristup život igra promovira.

'Zabava, napredak, pomaganje drugima... samo lijepe stvari', to je suština Town Talesa, kaže mi Lovro dok pijemo pivo objašnjavajući kako je ideju za ovakav drugačiji turistički pristup Zagrebu dobio iz svog životnog iskustva.

'Prije svega volim zabavu i dobre ljude, ne mogu sjediti mirno i ako mi je negdje dosadno moram pobjeći. Isto tako obožavam putovati, ali me smetaju razne turističke fore, sve je umjetno napravljeno, ture, priče, monotono i za pet minuta dosadno... Zbog toga kad putujem ili odsjedam kod prijatelja, ili koristim stranice poput Couchsurfinga, Bla bla cara i li jednostavno stopiram. Super je upoznavati lokalne ljude i uz njih i preko njih zaista upoznati to mjesto', kaže pa nakon dužeg srka s pivskim brkom priznaje da su mu za Gradske priče pomogli i treninzi.

Ništa se neće dogoditi ako radiš nove stvari

'To se po Europi zovu workshopovi za mlade. Ima ih puno, a većina vrlo nezahtjevna i orijentirana samo na upoznavanje prijatelja. Jedan od njih me se jako dojmio. Radi se o jednom treningu za osobni i profesionalni razvoj gdje radiš na sebi desetak dana, i to vrlo intenzivno', kaže pa kad vidim da su mi se u čuđenju malo podignule obrve odmah dodaje:

'Možda zvuči kao sekta poput onih programa za samopomoć - i ja sam bio skeptičan. Ali trening je predivan, i vrlo jednostavan zapravo. Poanta je u tome da te stalno bacaju izvan te comfort zone. Uvriježeng načinja mišljenja, doživljavanja, ponašanja. Izlazak iz te zone samo je na prvi pogled neugoda. U početku je sve čudno i treba se naviknuti, ali kad jednom skužiš da ti se ništa neće dogoditi ako radiš nove stvari, onda prebrodiš i strah i sram. Taj najbolji dio treninga je sličan Town Talesu. Recimo da se dobiju se neki zadaci. Mi smo bez ikakvog novca i s malo sredstava trebali provesti nekoliko dana snalazeći se po malim mjestima. I onda vidiš koliko malo ti treba i da je dovoljno samo prići i pitati nekoga nešto, tražiti pomoć ili upute, i da se sprijateljiš s ljudima, otvaraju se vrata u cijeli svijet gdje se osjećaš vrlo sposobnim i svemoćnim', priča mi, i zbilja, meni je ono malo što smo kartali po Zagrebu odjednom dalo drugačiji pogled na vlastiti grad. Samo što Lovro tu ne staje – njemu je do revolucije putovanja.

'Svi mi volimo upoznavati lokalne ljude i imati prave avanture, ali je nekad teško napraviti taj prvi korak, izaći iz zone komfora i biti zaista samopouzdan i opušten i to isto poticati kod drugih. Lakše je kad nas netko potakne da to radimo. U tom smislu su ovdje kartice, potiču nas na izazove, iskorake iz vlastitih samonametnutih ograničenja i predrasuda. Eto, što je tebi smetalo da se sprijateljiš s bakicom od grincajga!? Poenta je da se uvjerimo kako je moguće upoznavati puno ljudi, biti otvoren i na zanimljiv način upoznati grad, i onda, nadajmo se, zadržati taj osjećaj kad se vratimo doma', kaže Lovro, koji za  svoju igru kaže  da je trenutačno u postavljanju jer dogovara prodajna mjesta, mjesta koja će nuditi popuste.

Ne bježite pred zombijima, hvatajte ljude

'Želim se povezati s Turističkom zajednicom, jer mislim da je to dobra ponuda i nudi jednu sasvim drugačiju interaktivnu sliku Zagreba. Osim nekoliko zaista dobrih iznimki u Zagrebu, sav sadržaj za turiste koji nudimo je isti. Recimo, sad ima puno Escape Roomova koji iako mogu biti zaista super zabava. Ali ne vidim zašto je to turistička ponuda, jer uglavnom nisu povezani s gradom u kojem se nalaze, već se bježi od zombija i sl. Pokemone možete loviti svugdje a da nemate pojma gdje ste bili, ali upoznati kumicu s placa koja prodaje sir i vrhnje – e to možete samo u Zagrebu. Pa birajte Pokemona ili kumica? Ne možemo turistima nuditi monotone projekte, moramo ih zaigrati. Zar ne putujemo zato jer nam se duh poželio igre? Nadalje, svi imamo knjige vodiče po Zagrebu i možemo pročitati informacije o povijesti, znamenitostima. Ali što je sa životom? Zar nije puno zanimljivije sam obilaziti grad i upoznavati ljude i s njima diskutirati o Zagrebu', kaže dodajući da zasad ostaje samo na glavnom gradu.

Ako tu priča krene, planira se proširiti na druge gradove Hrvatske, a s obzirom na to da smo EU-u, i na druge europske gradove - o čemu u budućnosti možete čitati na stranici www.towntalesgame.com

E da, ima nešto u čemu se s Lovrom ne slažem – nije ovo priča samo za strane turiste. S obzirom da smo sve više stranci jedni drugima, taj njegov turizma izvan ugode sasvim dobro funkcionira i među domaćim građanstvom. Kao pokusni kunić to mogu potvrditi.