Unatoč dobrom domaćem urodu, naime, u hladnjačama širom Europe neprodano stoji oko sto tisuća tona jabuka za kojima su se pomamili i hrvatski trgovci. Ona, naime, ne košta ni 2,5 kuna, koliko plaćaju domaćim voćarima, a kad se skuplje bude prodavala hrvatskim potrošačima, nitko neće ni znati da jede – lanjsku, inozemnu voćku, piše Novi list

Domaće jabuke iz ovogodišnje berbe hrvatski će potrošači pak početkom zime plaćati po pet, osam ili čak deset kuna za kilogram, dakle dvostruko, trostruko više negoli što je trgovac za tu jabuku platio voćaru.

I nije problem samo jabuka, nego svo voće i povrće kojeg Hrvatska već godinama uvozi daleko više negoli ga izvozi. Poražavajući podaci Državnog zavoda za statistiku, koji kažu da smo u prvih sedam mjeseci ove godine hrane i živih životinja izvezli za 580 milijuna, a uvezli za milijardu američkih dolara, kažu i to da, od sve hrane, uvozimo najviše voća i povrća.

Jer, dok smo ga u tom razdoblju izvezli u vrijednosti od 21 milijun dolara, uvezli smo ga 11 puta više, za nevjerojatna 223 milijuna, odnosno oko 1,2 milijarde kuna! Uvoz voća i povrća tako je u velikoj mjeri, već tradicionalno, premašio uvoz ostale hrane, budući da smo mesa i mesnih prerađevina uvezli u vrijednosti 133 milijuna dolara, žitarica i žitnih proizvoda, u prvih sedam mjeseci, pak za 118 milijuna.

Šećera i meda, za primjer, uvezli smo za oko 56 milijuna dolara. Kao da nemamo svojih pčela i livada, rodne doline Neretve, Slavonije, Like i Dalmacije mogu proizvesti četiri puta više voća i povrća od onoga što trebamo, a uvozimo turske i španjolske rajčice, smokve iz Južnoafričke Republike, kineski i egipatski češnjak, peruansku šparogu.

Kupus nam dolazi iz Njemačke, a krumpir sa Cipra. Svake godine samo voća uvezemo za oko 180 milijuna dolara, što znači da smo od samostalnosti Hrvatske uvezli voća za nevjerojatnih 3,5 milijardi dolara!

'Nelogično je da kupujemo uvozno voće i povrće, a domaći proizvođači svoje bacaju jer ga nemaju kome prodati', zavapila je na nedavnom susretu sa seljacima u Vladi premijerka Jadranka Kosor, iznenađena, odjednom, mnogobrojnim problemima s kojima se ratari, voćari i povrćari, suočavaju. Kako je potonjima obećala, na granici će se ubuduće strože kontrolirati kvaliteta uvezenog, no što je, pitaju se proizvođači, s kvantitetom, no prije svega, nužnom nam poljoprivrednom strategijom.

- Hrvatska je nekad, prije rata i privatizacije, samo voća izvozila u vrijednosti 250 milijuna dolara, a danas za vlastite potrebe proizvodi jedino dovoljno mandarine, dok jabuka uvozimo pedeset posto, krušaka devedeset, a badema sto posto! Suhe smokve kupujemo od Njemačke, makar tamo smokve ne rastu, no oni su ih negdje kupili, lijepo spakirali, i sada ih prodaju nama, ističe mr. sc. Frane Ivković, agronom i predsjednik Hrvatske voćarske zajednice, koja već godinama apelira da se nešto učini.

Jer, dok nam izvana 'prijete' austrijske hladnjače, u kojima spremno za prodaju čeka petnaestak tisuća tona prošlogodišnjih jabuka, mi, odnosno država, ne čini ništa kako bi se taj uvoz smanjio.

Njega je nemoguće zabraniti, no svakako se može ograničiti višim carinama, kao što je, primjerice, učinjeno sa stranim sirevima nakon pobune domaćih mljekara.

– Osobno sam želio svoje jabuke prije nekoliko godina izvesti u Italiju, i makar su tamo bili jako zadovoljni njihovom kvalitetom i cijenom, odbili su me jer je u tijeku bila njihova berba. Moje im jabuke, zbog silnih poreza, više ne bi bile konkurentne, ističe Ivković.

Problem je hrvatskog voćarstva i povrćarstva u usitnjenosti posjeda, i neorganiziranosti. Država uporno ističe, s druge strane, kako toj proizvodnji daje puno, što je točno, no istovremeno ne kontrolira kud uplaćeni poticaji odlaze. Kako upozorava Ivković, čovjek dobije zemlju u nasljedstvo, pokupi državni poticaj, podigne voćnjak i ode. Kad se na ljeto vrati, sve je suho i obraslo korovom. Takve profitere, ističe, treba kažnjavati, a novac usmjeriti na pravo voćarstvo.

Hrvatska ima potencijala za 60.000 hektara voćnjaka, što bi nam omogućilo zadovoljavanje vlastitih potreba, te izvoz voća za oko 350 milijuna dolara godišnje. Uvozili bismo u tom slučaju tek egzotično voće, koje sami ne možemo proizvoditi, a na zasađenim hektarima zaposlili dvadesetak tisuća ljudi.

Samo bi Vis, ističe Ivković, mogao dati limuna dovoljno za cijelu Hrvatsku, a s deset tisuća hektara maraške od Nina do Skradina, na području za koje su studije pokazale da je za ovu voćku najbolje u Europi, mogli bismo dominirati i Europom i svijetom.

Vlada je prošle godine donijela i novi operativni program za razvoj povrćarstva, jer domaćom proizvodnjom zadovoljavamo tek polovicu svojih potreba, no pomaka za sada nema. Umjesto da proizvodimo svoje, mi povrće uvozimo, ponajviše iz BiH, na čijem se hektaru, zanimljivo, uzgojiti može 3.000 tona paprike, iako praksa kaže da to ne može biti više od 30 tona.

Problem je, upozoravaju povrćari, u ilegalnom uvozu povrća u BiH, koje se zatim, i Hrvatskoj, prodaje kao bosansko. Domaće povrćare »boli« i uvozno sjeme, daleko skuplje od nedostatnog domaćeg, koje često završava kao obična prijevara, jer iz posađenog »kupusa« naraste korov, a iz rotkvice trava.