Zadnjeg ponedjeljka godine Gospodnje 2010. nasjela sam i ja na trailer. Rezervirala sam dva dragocjena večernja sata za Latinicu koja se najavila ovako: 'Biti žena u suvremenom je društvu vrlo teško. Žene kao da u sebi pokušavaju uskladiti dvije teško uskladive pojave - feminizam i ženstvenost.' Uvjerena da je zadnja nebulozna kontradikcija tek triler prerušen u mamac, sjela sam pred TV, tog zadnjeg ponedjeljka, i navedena dva sata nepovratno protratila. I ne samo to, već mi je bilo jako neugodno, u trenucima kad nisam bila bijesna. Denis Latin sastavio je CSI tim od, citiram, najženstvenijih žena po izboru redakcije, i dvojice muškaraca koji su valjda u blagdansko vrijeme imali najmanje obveza, i svi su se zajedno, volim vjerovati, u preuranjeno karnevalskom stilu uputili u potragu za ženstvenošću. Ma gdje li se skrila? Pretresli su pedesete, šezdesete i sedamdesete godine dvadesetog stoljeća, pretražili natjecanja za misice, razgovarali mahom s muškarcima mjerodavnima za ženska tijela i odjeću, preokrenuli svaki kamen spoticanja oko ženskih atributa, ali nestalu ženstvenost pronašli nisu. O zlog ogra emancipacije samo su se očešali, babaroge feminizma ni dotakli se nisu, ali s obzirom na smjer u kojem se tema razvijala, osjetila sam prilično veliko olakšanje zbog toga.

Međutim, žao mi je zbog mnogo čega drugog. Po tko zna koji put, izborom gošća i gostiju i trasom emisije, poslana je poruka da se o ženama i njihovom 'pitanju' ne može puno toga suvisloga reći. Na platformi popularne psihologije i kiše floskula u udarnom terminu, ispalo je da je dva sata previše za jednu tako trivijalnu 'žensku' temu, posebno dok nam zemlja grca u mnogo važnijim, cenzure vrijednim nevoljama. Urednik i novinari uz svesrdnu su pomoć gostiju izmiješali kruške, jabuke, bečke odreske i sojine šnicle, i nikomu ništa. Koncept emisije bio je neozbiljan, jer tema nije shvaćena ozbiljno i zato je sve otišlo u Honduras.
A moglo je biti sjajno. Mogle su se jednom zasvagda u primetimeu razriješiti pojmovne zablude i definirati operativni termini. Ali nisu. Pa sad moram ja.

Već sam rekla, feminizam je babaroga. Nikad ga nitko nije vidio, ali zloslutno zvuči i proždrijet će te ako budeš zločest(a). Feministice su dlakavo, brkato, debelo i muškobanjasto lice feminizma pa se i njih treba čuvati. I suprotno popularnoj zabludi koju brižno zalijevaju preziratelji i prezirateljice te riječi, feminizam je moguće definirati i bez spominjanja feministica.
Sam termin nastao je u 19. stoljeću, ali njegova povijest seže barem petsto godina unatrag. Najbolje se i najjasnije dade definirati kao radikalna ideja da žena ima iste ljudske kapacitete kao muškarac, odnosno, ideja da su i žene ljudi. Sad ruke gore, tko nije feminist! Različiti jesmo, ali to je u redu, dok posjedujemo tu zajedničku čovječnost koja premošćuje biološke razlike i daje nam ravnopravnost i slobodu izbora. Naravno, ovaj je centralni uvid kroz stoljeća evoluirao u niz raznolikih feminističkih ideja, od kojih su neke i radikalne, ali tako je sa svim društvenim fenomenima, od religije preko politike i sporta do umjetnosti. Feminizam, dakle, nije šovinizam, već ženska emancipacija (drugo ime: osamostaljenje), koja se ne odvija po defaultu na štetu muškaraca.

Sad kad smo srušili mit o babarogi feminizma, vrijeme je da rasvijetlimo još jednu terminološku mračnu uličicu, a to je značenje pridjeva ženski i ženstven te od njih izvedenih imenica ženskost i ženstvenost. Ima nešto što mnogi ne znaju, ili barem o čemu nisu mnogo razmišljali, a to je da je pridjev ženski višeznačan. S tom polisemičnom riječi oba spola postupaju nekako intuitivno i prevode si je ad hoc. Ženski WC je, zna se, onaj u koji ulaze žene, ali opet, kad se o dijelovima ženskog tijela radi, nema sumnje da su oni namijenjeni i muškarcima. Ženska je odjeća i obuća isključivo za žene, a ženska se psihologija itekako tiče i muškaraca. Šaltamo se bez problema, ali zašto se ne bismo, za promjenu, informirano šaltali? Ako je nešto žensko, to znači da (tom nečem) žena može biti autorica, protagonistica ili ciljana publika. I u promišljanju tih fenomena uvijek treba sve tri opcije uzeti u obzir.

Tako, recimo, Tena Štivičić razlikuje kolumne za žene od kolumni koje pišu žene, i to je već zgodna i lakoupamtljiva distinkcija. I zgodno mi je što svoje kolumne zove 'ženski kutak s upitnikom', jer to je upravo to: pridjev ženski uvijek bi i u svačijim očima trebao imati jedan manji ili veći, vidljiviji ili nevidljiviji upitnik. Kad to znamo, neće se dogoditi da u širokom luku izbjegavamo manifestacije naziva, npr. 'Ženski vodič po Zagrebu' ili bilo kakvo štivo tagirano kao 'žensko'. Jer riječi imaju, kao i batina, najmanje dva kraja.

Od pridjeva ženski izvodi se imenica ženskost, kojoj sinonim nije ženstvenost, uz dužno poštovanje mom najboljem prijatelju Hrvatskom jezičnom portalu, koji se ipak više orijentira na unutarjezičnu nego na izvanjezičnu stvarnost. Ženstvenost, koju je Latinov CSI tim uzaludno tražio i nije našao, promjenjive je definicije, njome se medijski manipulira, podložna je dominantnim trendovima i nalazi se uglavnom u kontekstu i oku promatrača. Moguće da se zbog toga Zalepugin, Šimleša, Bebić, Broz i ona treća gospođa nisu uspjeli složiti. Ženskost (koja nema veze sa sličnozvučećom ženskastošću) složenija je koncepcija i ona je pak u oku, tijelu i duhu subjekta. Sazdana je od svih onih elemenata koji osobu čine ženom: individualno i kolektivno iskustvo, percepcija svijeta i vlastitoga ja, specifična perspektiva i glas kojim može i smije artikulirati to svoje žensko iskustvo. Donekle ima veze s biološkom uvjetovanošću, ali nipošto se ne može i ne smije svesti samo na to, posebno kad u jednadžbu uđu rodni i spolni konstrukti.

Znanje i odgovornost

Feminizam ne može biti manje ili više važan od zločina hrvatske privatizacije, slobode medija ili sadašnje situacije s bivšim premijerom. Sve bi to trebale biti kockice našeg svakodnevnog mozaika i sastavni i relevantni dijelovi našeg života o kojima trebamo informirano i bez predrasuda raspravljati. Zato sam ja, umjesto da napravim lomaču od svojih gaća i grudnjaka i serviram vam manifest razigranih, razjarenih i razornih pobunjenih cura, a malo i zato što sam profesorica u duši i sva jedan predimenzionirani didaktički živac, vama sad ovo lijepo objasnila. Drugi put ćemo drukčije, nedvojbeno kvalitetnije, s poznate platforme i iz pozicije informiranog i odgovornog sugovornika.

I za kraj, stavite si u bookmarkse nešto friške perspektive za svaki dan. Žensko je, jer je od žena, ali nije samo za žene, već se tiče svih vas koji, neovisno o spolu i rodu, veličate i cijenite intelekt i integritet. Ne grize, ne boli i ne pretvara u dlakava čudovišta:

Vox Feminae - portal posvećen ženskom stvaralaštvu, u svim značenjima tog pridjeva;
Femme Art - online antologija i enciklopedija ženskog stvaralaštva;
Libela - info portal koji prati aktualna zbivanja iz rodne perspektive;
Kulturpunkt - nezavisna kulturna scena;
MUM - muzej menstruacije i ženskog zdravlja, koji je davno (vidjet ćete po dizajnu koliko davno) otvorio ženama fasciniran muškarac.