Cijena je previsoka za tako osrednji film, kažu kritičari za 'Interview' Setha Rogena i Evana Goldberga, a komedija o izmišljenom atentatu na sjevernokorejskog vođu Kim Jong-una proglašena je najkontroverznijim holivudskim proizvodom svih vremena. Pritom, dakako, ne misle svi samo na šuškave dolare.

Uvrijeđena Sjeverna Koreja navodno je za odmazdu hakirala Sony Pictures, bilo je prijetnji terorističkim napadima ako se film pusti u javnost, a oglasio se i predsjednik Obama porukom kako jedan diktator nekoj državi ne može nametati cenzuru. Zbog sigurnosnih razloga veliki američki distribucijski lanci ipak se nisu usudili prikazivati film te se za ovih praznika mogao vidjeti samo u nezavisnim kinima, na YouTubeu i putem Google Playa.

Sve to događalo se u sjeni vijesti da su vlasti Sjeverne Koreje sredinom prosinca proglasile kraj trogodišnje žalosti zbog smrti Kim Jong-ila, prethodnika i oca sadašnjeg predsjednika Kim Jong-una. Unatoč velikoj hladnoći, građani su na dan diktatorove smrti satima čekali u redovima da ispred 22 metra visoke statue ridajući odaju počast 'Dragom vođi', čime su po tko zna koji put podsjetili na staro pitanje kako diktatori uspijevaju biti diktatorima, čineći od naroda poniznu stoku sitnog zuba i kako politička moć kvari um.

Što je to kliknulo u glavi tate Jong-ila koji je umislio da može kontrolirati vremenske prilike, a istodobno obožavao filmove Liz Taylor? I što klika u glavi njegova 32-godišnjeg sina koji obožava francuske sireve, a njegov režim kažnjava smrću neku ženu zato što je gledala holivudske filmove. Ili je zbog očuvanja vlasti u stanju pogubiti pola vlastite rodbine, uključujući njihovu djecu?

A Kim Jong-un, apsolutni gospodar 'pustinjskog kraljevstva' od 25 milijuna stanovnika i gospodarstvom procijenjenim na 14 milijardi dolara, diktatorski zanat nije učio samo od oca, nego i od djeda Kim Il-sunga, 'Velikog vođe' Sjeverne Koreje, začetnika 'crvene dinastije' od 1948. pa do danas. Djed je razvio kult ličnosti, upisao se u Ustav kao 'Vječni predsjednik', a marksističko-lenjinističku zamijenio vlastitom Juche ideologijom koja se svodi na biti sam svoj majstor – graditi revolucionarni duh samostalnosti, rješavati vlastite probleme vlastitom pameti i na vlastitu odgovornost, ukratko, bez interakcije s vanjskim svijetom. A kada se izoliraš, radiš što hoćeš.

Za ostatak svijeta prilično egzotično shvaćanje liderstva najbolje izražavaju serije bizarnih fotografija naslovljenih 'Kim Jong-un gleda stvari', koje se mogu naći i na društvenoj mreži Tumblr. Na njima se prati svaki korak 'dragog štovanog vođe', bilo da gleda nogometnu utakmicu, zaslon računala, proizvodnju kiflica, izložbu plastičnih sitnica, dječji čamac na napuhavanje u obliku labuda ili provjerava čvrstoću madraca u krevetu jednog od stanova namijenjenih sjevernokorejskim znanstvenicima, uvijek i svugdje okružen gardom ozarenih lica.

'Moć je sklona korupciji, a apsolutna moć kvari apsolutno' – rekao bi britanski povjesničar Lord Acton, no profesor menadžmenta na Njujorškom sveučilištu Joe Magee tvrdi da 'moć ne korumpira, nego oslobađa'. Oslobađa u nama, kako kaže, ono što doista jesmo.

'Većina nas poštuje društvene norme, a živimo i radimo u grupama koje nas tjeraju na kompromise. No onoga trenutka kada dođete u poziciju moći, možete biti što god vas je volja', kaže Magee. A Kim Jong-un je u poziciji moći bio već samim rođenjem.

Jesu li veliki ljudi u povijesti gotovo uvijek loši ljudi, kako kaže Lord Acton? Pa, nagledali smo se podosta diktatora. Sjetite se samo što se događalo sa Saddamom Husseinom, Idi Aminom i Moamarom Gadafijem, kako je skončao Čaušesku ili kako je vladao Castro. Dok psiholozi nastoje dokučiti zašto su normalni, racionalni ljudi u stanju slijediti opasne lidere, druge više zanima psihološki profil diktatora, pa je i čuveni Carl Jung 1939. u Berlinu sreo Hitlera i Mussolinija, analizirajući njihov odnos. Za Hitlera je primijetio da je stalno naduren i lošeg raspoloženja, doživjevši ga kao aseksualnog, nehumanog i opsjednutog misijom stvaranja Trećeg Reicha, za razliku od Mussolinija koji se Jungu činio 'originalnim' s 'malo topline i puno energije'.

Američki psiholozi Frederick Coolidge i Daniel Segal u svojoj 'Anatomiji megalomana' nedavno su usporedili psihološki portret Kim Jong-ila s onima Hitlera i Saddama te došli do zaključka da su sva trojica bila paranoidna, asocijalna, narcisoidna i sadisti, s tim da je u Saddama sadizam bio čak jače izražen nego u Hitlera, a sva trojica su imala visok stupanj šizofrenosti i psihotičnog poremećaja.

Film 'Interview' podsjetio je neke i na nedavno istraživanje Andyja Yapa, američkog istraživača psihologije moći. Vrlo jednostavnim pokusom pokazao je što se događa u glavi kada – kako bismo narodski rekli – 'moć udari u glavu'. Ispitanike je podijelio u jednu grupu 'slabih' i jednu 'moćnih' te od njih tražio da jedni drugima odrede težinu i visinu, osobno i s fotografija. Iako su svi bili podjednako visoki i teški, slabiji su one moćnije ocijenili višim i težim nego što stvarno jesu i obrnuto. 'Osjećanje vaše vlastite moći ili nemoći određuje i vaše doživljavanje drugih', kaže Yap. A to se osjeća i u poslu, pa je u Americi dokazano da svaki inč (2,5 cm) visine, najmoćnijoj osobi u nekoj tvrtki donosi godišnje 789 dolara višu plaću. Zašto je onda Hitler bio žgoljav, Napoleon kepec, Kim Jong-un zaokružen kao krafna, a Putin baš i nije od gore odvaljen?

'Moć smanjuje svijest o ograničenjima i tjera ljude da djeluju brže. Moćnici misle apstraktnije, važniji im je cilj od težine posljedica, ne obraćaju pozornost na ograničenja, imaju višu razinu testosterona (spolnog hormona) i nižu razinu kortizola (hormona stresa)', podsjeća Andy Yap.

Jesmo li oduvijek bili skloni korupciji? Znate ono: kada smo sišli s grane i postali lovci, samo su vođe čopora mogle imati više žena i dovoljno mesa da nahrane potomstvo, ostalima što ostane, ako ostane. Naravno, nitko nije postao vođa vičući 'ja sam glavni, birajte mene, jer hoću više žena i mesa da mi osiguraju potomstvo'. Bilo je mudrije šuškati kako je stari vođa pokvaren, da ga možete lako podmititi ženama i kakvom mesnom donacijom i da njegovim svrgavanjem spašavate cijelo pleme.

Kada mladi revolucionar osvoji vlast, u početku to čini čista obraza, ali brzo otkriva koliko je ona slatka i želi je i dalje zadržati, vjerojatno i dalje misleći kako je to dobro za pleme. Zatim će otkriti kako je u redu imati više žena, jer zaslužuje nagradu za svoj rad, i pomoći svojoj djeci, jer njegova zaslužuju više pomoći od druge djece (barem malo školovanja u inozemstvu, kao što je to navodno činio i Kim Jong-un u Švicarskoj), no svega toga nije svjestan u početku kada svrgava one strašne, korumpirane ljude čije su namjere prljave, za razliku od njegovih, obrazlaže slikovito ovu teoriju američki publicist Eliezer Yudkowsky. Kako priča ide dalje? Nastavak znate. Neki bi rekli 'sjaši Kurta, da uzjaši Murta', ali problem je što i Kurte i Murte žele jahati do vječnosti.

Za naše davne pretke politička moć je bila pitanje života i smrti... seksa, bogatstva, saveznika, ugleda. Koncentrirana u jednoj glavi, kao ona u Kim Jong-una, postaje potpuno korumpirana, virus koji zagađuje sve što dotakne. Gdje je spas? U demokraciji, naravno.

'Sretni smo jer smo društvo koje je izbjeglo opasnost korumpiranog diktatora, ali smo brzo saznali da nam život određuju tisuće malih korumpiranih diktatorčića, čvrsto ukopanih u žilavim birokratskim gnijezdima, koje ne može ukrotiti nikakvo biračko tijelo', kaže američki konzervativac John Hayward, a dobri stari cinik Bernard Show podsjeća: 'Demokracija je proces koji nam jamči da se nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo.'