Feiler je sudionik konvoja od prvog dana, glasnogovornik inicijative Brod za Gazu kojem su 2010. izraelski 'gusari' konfiscirali saksofon, što i piše na majici koju nosi kao svoju identifikacijsku ispravu. Osim što je i vicepredsjednik Društva švedskih skladatelja, predsjedavajući udruge Švedska glazba, ujedno je i predsjedavajući udruge Europskih Židova za pravičan mir.

U nedjelju, 19. srpnja, izišao je pred diktafon tportala, nakon recitala s orguljašem Philipom Quehenbergerom kojim je u 16 sati započeo posljednji dan 36. festivala Konfrontationen. Nastup u evangeličkoj crkvi u gradiću Nickelsdorf na austrijsko-mađarskoj granici poprimio je razmjere responzivnog muziciranja, jer je Feiler sa svojim saksofonima i demferima stajao na portalu crkve sučelice orguljašu na koru. Započinje statementom – nakon uvodnog govora predstavnice općine – obigrava drvenu govornicu oko portala. U Švedskoj je proljetos optužen za ometanje fašističkih demonstracija i nepoštovanje policije, zbog čega je i optužen na zatvor ili 80 dnevnih dohodaka. I to sve zbog pjevanja poznate švedske dječje pjesme.

'Pjesma je Pipi Duge Čarape, a zašto sam izabrao baš nju? Zato što je ona djevojčica koja ne poštuje policiju, koja ne poštuje učitelje, kao ni druge koji će joj nalagati što smije, a što ne smije raditi, isto kao što bi učinio i mornarski aktivist koji jedino želi stići u Gazu. I što sam dobio, ili zatvor ili dohotke od 80 dana? Tako da smo se prizvali na Vrhovni sud pa da vidimo što oni imaju za reći. Pokrenuli smo i fond solidarnosti u koji ljudi mogu donirati novac, a ako budem oslobođen, bit će to neka baza za potporu aktivistima oko iste stvari', govori ispunjen optimizmom i entuzijazmom.

Dror na hebrejskom znači 'sloboda'. Pitam u čemu je etos sučeljavanja bitan za njega. 'To i jest najvažniji sastojak moje strategije, suočiti se sa samim sobom, jer je svatko, prije ili kasnije, postao žrtvom svog tzv. stila, a često je sam stil – kliše... Tako da, suočiti se sa sobom, znači izići iz ugode, jer svi mi žudimo biti voljeni bilo od drugih ili od sebe samih. A da bih dokučio stvaran smisao, kako drugoga tako i umjetnosti, moram biti kritičan i srcem i glazbom, ne dopustiti si da ugađam drugima. Glazba i umjetnost nešto mi znače, a nekako me i mijenjaju. Tako da je pitanje onog što ćeš postati već malo zahtjevnije', objašnjava. Tako mu je i svaki odlazak na Bliski istok i više od pukog aktivizma budući da mu 92-godišnja majka još uvijek živi u Izraelu kao gorljiva pobornica palestinskog pitanja, no sina ne smije vidjeti unatoč svojoj poodmakloj dobi. Feileru je, naime, do 2025. godine zabranjen ulaz u Izrael.

Zanimalo me kako vidi razvoj situacije na Bliskom istoku u smislu popuštanja međunarodnog pritiska na Iran. 'Razvoj situacije jako me raduje, već i zato što je svaki pokušaj smirivanja napetosti korak naprijed. Izraelska vlada nije glupa, jer je očito da za godinu, tri ili pet više neće imati potporu u Europi, kao što gubi potporu i u Americi, tako da se okreće Kini i Indiji budući da obje države imaju probleme s muslimanskom manjinom, što znači da imaju 'jednak teroristički problem' i tako dalje, i tako dalje. Smatram da nije dovoljno sačuvati ono što imamo već treba ići i korak dalje – i biti aktivan. Ja sam brodovima krenuo za Gazu, bio napadnut i zabranjen mi je posjet Izraelu', primijetit će. Što se samog političkog opredjeljenja tiče, kaže kako nije pristalica etiketiranja, iako ga se najčešće svrstava među anticioniste. 'Radije bih se prozvao ne-cionistom, ne želim se određivati u odnosu na cionizam. Ali sam apsolutno protiv politike izraelske vlade koju smatram velikom opasnošću za Izrael i židovski narod', jasan je.

Što se tiče njegove glazbene estetike, melodičnošću jasno pripada lirskoj liniji scene post-free jazza, dok ikonografska uniformnost njegove crne nošnje otkriva slojeve post-punka, neofolka i industriala. U glazbenim je vodama od svršetka sedamdesetih. U crkvi je zasvirao čelični didgeridoo, razne saksofone, od sopranina do supkontrabasa, kao i udaraljke nalik kastavskim zvončarima. Čuje se elemente i tzv. power-elektronike, podbadamo ga. 'Ništa power. Moja supruga bi rekla, 'a-ha, evo ga, mačo tip'. Moja glazba ne svodi se samo na zvuk već i ono što izaziva u samom tijelu. Kad bas zapaluca, da ti zatjera kosu unatrag. Znate, kad sam sa svojim bendom Lokomotiv Konkret snimio disk prepun lijepih melodija, recenzije su glasile otprilike Dror Feiler terorizirao nas je bukom, a sad je tu da nas terorizira ljepotom. No nebitno, opet sam bio terorist za sve njih. Današnji nastup u crkvi nije bio preglasan, ali sam pokušao suočiti ljude s tom glazbom, kako da je slušaju. Pitanje jest – što je to uopće zvuk?' elegantno uzvraća lopticu.

U samom nastupu i mimici, o ikonografiji da se i ne govori, uočili smo i neke sličnosti s izričajem princa europske free improvised scene, saksofonista, skladatelja i improvizatora Matsa Gustaffsona koji je unatrag par godina reaktivirao karijeru pjevačice Neneh Cherry. Matsov bend The Thing ionako je startao kao tribute bend glazbi njenog poočima – trubača, skladatelja i improvizatora Dona Cherryja koji je već šezdesetih živio u Švedskoj i dao sceni međunarodnu prepoznatljivost.

Odakle to? 'Ako pitate Matsa, on me je kao tinejdžer gledao u svom rodnom gradu i doživio kao svoj uzor, naglašavajući isto i u intervjuima, što me čini iznimno ponosnim. Kad se preselio u Stockholm, postao je članom mog ansambla FRIM Storband. Osjećao sam da mi je dužnost pomoći mu kao mladiću koji će nas vritnuti u zadnjicu, trgnuti nas iz drijemeža. Nije da želim biti nepristojan, ali nešto bih slično poželio i ovom festivalu, mislim da počesto gledamo jednu te istu stvar', živo će.

Sa suprugom, umjetnicom Gunillom Skoeld, Feiler je gostovao 2000. godine na Media-Scapeu 7 u zagrebačkom MSU-u instalacijom 'Even The Blood Must Sleep', čiji su video i zvuk potpisale Heiko Daxl i Ingeborg Fülepp. Po svršetku izložbe instalaciju od stakla, pepela i soli nije bilo moguće sačuvati, jer bi takav pokušaj ujedno značio i uništenje samog rada. Na tragu ideje o nepostojanosti i jedinstvenosti ljudskog postojanja se prisjeća i svog najpoznatijeg albuma 'What's the Point of Paris?', snimljenog s Too Much, Too Soon Orcehstra koji će nagodinu navršiti dvadeset godina.

'Za mene je Pariz, s blještavilom Eiffelovog tornja u noći, koji gubi svoje obrise, neka vrsta ispražnjenog ekskluziviteta, u međuvremenu sveden tek na puki simbol te se pitam koji je njegov smisao. Čini se da je smisao današnjice prije u Pekingu ili Delhiju', zaključuje.

Na primjedbu da je možda on Werner Herzog jazza, kaže. 'Prije se vidim Karlom Marxom jazza ili Žižekom jazza, ali hvala vam u svakom slučaju'.