Nadzorni odbor odbor Ine čini devet članova, od čega pet pripada mađarskom Molu, Vladi pripadaju tri mjesta, a jedno pripada predstavniku radnika. Odnedavno hrvatske boje u odboru ne brane više političari, već stručnjaci, među kojima je, uz Damira Vanđelića iz Adrisa i Gordana Sekulića iz Janafa, i Davor Štern, bivši generalni direktor naše najveće naftne kompanije. Šternov povratak u Inu, i to na mjesto predsjednika NO-a, nakon više od deset godina izbivanja bio nam je povod za intervju.

Smijenjeni ste s mjesta direktora Ine nakon pobjede koalicije na čelu sa SDP-om 2000. godine. Za deset mjeseci čekaju nas parlamentarni izbori s dobrim izgledima da SDP ponovo dođe na vlast. Bojite li se da će se povijest ponoviti?

Ničega se ne bojim. Ali s obzirom na to da bi na vlast mogli doći oni koji su me jednom već smijenili, vjerujem da će to ponovo napravili. Nisu čak ni pozdravili depolitizaciju koju Vlada provodi u javnim tvrtkama. Već dugo nisam u politici, ali me smeta kad, bilo oporba bilo vlast, ne pozdravi dobre ideje.

Što će vam biti prvi potezi kao predsjednika Nadzornog odbora?

Prva stvar koju sam napravio bilo je da sam pročitam zapisnike prijašnjih odbora. Mi moramo nastaviti sve ono što je zaključeno, a nije napravljeno. Mora postojati kontinuitet rada nadzornog odbora. Nadalje, pratit ćemo rad kompanije u okvirima ovlasti koje odbor ima. Nema tu nikakve velike metafizike.

Kakvi vam se čine odnosi između dvaju najvećih dioničara Mola i Vlade nakon neuspjelog pokušaja Mađara da steknu više od 50 posto dionica Ine?

Mislim da ti odnosi nisu toliko narušeni koliko bi se to dalo zaključiti prateći medije. Ne bih volio da su narušeni, jer iz toga nitko ne profitira. Imamo dva velika dioničara, njihov odnos je određen ranijim ugovorima i u okvirima toga treba živjeti i raditi.

Mislim da nisu. I inače je to proces koji dugo traje u svim kompanijama gdje je bilo preuzimanja i spajanja. Ovo nije klasično preuzimanje, ali u nekim segmentima je slično tome. Hrvatska strana nije bila dovoljno predstavljena u stručnom smislu kroz nadzorni odbor i upravu. Promjenama u ta dva tijela položaj hrvatske strane će ojačati i doći će do veće sinergije i zajedništva između Ine i Mola.

Tko je krivac da ta sinergija nije bolja, hrvatska strana ili Mađari?

Kriva je naša inercija. Mi smo kao nacija inertni. Uzmimo samo zadnji primjer. Zašto je Vlada morala donijeti odluku da se ide u realizaciju deset velikih investicijskih projekata? Oni su se morali dogoditi i bez Vlade. U svakom javnom poduzeću u Hrvatskoj postoji jedan vid inercije. Okolina je takva da vam dozvoljava da manje radite i da nikome ne polažete račune. U privatnim tvrtkama toga ima manje. Pogledajte kako se razvio jedan Agrokor ili Adris u odnosu na Inu. Njihov radni napor, a time i uspjeh mnogo su veći.

Kad je stao razvoj Ine?

Obećao sam sebi da neću više govoriti o prošlosti. Ali mislim da je to počelo nakon 2000. godine. Govorili su da HDZ postavlja svoje kadrove u trgovačkim društvima, a pobjedom koalicije na parlamentarnim izborima došlo je prave revolucije u tom smislu. Kako ta koalicija nije bila jedinstvena, borba između stranaka dovela do toga da nitko ništa ne radi. Kompletan gospodarski ciklus tada je umrtvljen.

Ali zar se dolaskom HDZ-a na vlast stanje nije još više pogoršalo?

HDZ nikad nije, po meni, došao na vlast kao što je trebao doći. Prvenstveno su trebale biti ispravljene nepravde iz 2000. godine. Naivno, ja sam bio uvjeren da će do toga doći. Ali ništa se nije dogodilo zbog kohabitacije tadašnjeg predsjednika i premijera, i bojazni HDZ-a da će ga optužiti za revanšizam.

Vratimo se Ini i Molu. Kako objašnjavate činjenicu da je Ininom lancu benzinskih postaja na domaćem tržištu direktni konkurent Tifon u vlasništvu Mola. Zar to nije čudno?

Radi se o neprirodnoj poziciji. Nečem sličnom bio sam sudionik u Rusiji kad je britanski BP kupio 50 posto vlasništva TNK-a, ruske naftne kompanije u kojoj sam tada radio. BP je istovremeno zadržao svoj ured u Moskvi u svom vlasništvu i svi kvalitetniji projekti su odlazili njima. To je trajalo sve dok Rusi nisu rekli da je dosta.

I u slučaju Tifona logika stvari mi nalaže da se mora postići zajednički interes i da vlasništvo Mola u Hrvatskoj mora biti izraženo kroz Inu.

Zbog čega još uvijek nije gotova modernizacija domaćih rafinerija?

Istina je da se s tim kasni već godinama. Zatražit ću za sljedeću sjednicu nadzornog odbora detaljno izvješće o modernizaciji. Održati obje rafinerije, u Rijeci i Sisku, bit će vrlo teško, jer su njihovi ukupni kapaciteti veći od potreba tržišta na koje Ina može računati. Zbog toga treba uložiti maksimalan napor da se osvoje novi kupci, da Inina roba dođe na tržišta koja nemaju vlastite rafinerije. Nelogično je da Slovenija kupuje gorivo sa Sicilije, tu je i Crna Gora, Makedonija, Kosovo i Albanija.

Kolika je vrijednost Ininih naftnih polja u Siriji?

Velika, iako mislim da je previše potrošeno na njihov razvoj, oko milijardu dolara, što je izvan svih okvira. Inozemni su projekti inače posebna priča na koji ćemo se morati koncentrirati. Tamo sustav nabave nije podložan nikakvoj kontroli osim one interne. Tu bi se trebalo uvesti reda.

Inače, jedna od osnovnih zadaća Ine i Mola jest povećanje rezervi. Teško je doći do novih nalazišta, ali tu se mora učiniti sve da se dođe do koncesija za neistražena područja. Ali prije svega trebalo bi se još jednom pročešljati Hrvatsku i njezino priobalje, tehnologija je napredovala možda se nešto pronađe. Postoje izgledi i za nova istraživanja u Albaniji i oko Crne Gore.

Vlada je izgleda odustala od otkupa biznisa s plinom od Ine. Hoće li se nadzorni odbor uključiti u tu priču?

To je vrući krumpir. Najbolje rješenje je to da se sve to odgodi na šest mjeseci do godinu dana dok se ne raščiste uvjeti koji su doveli do tog ugovora.