Letom Torino - Rim u rano jutro u petak počinje djelovati nova, bitno neambicioznija aviotvrtka ITA. Ali, avionima na kojima će i dalje pisati Alitalia, i dalje u glamuroznim uniformama nekadašnje talijanske državne aviotvrtke, koja se odlikovala dizajnom i lakomislenošću.

Hrvati su je imali prilike upoznati. Alitalia i Croatia Airlines su držale zajedničku avionsku liniju između Rima i Zagreba, četiri puta tjedno sa slijetanjem u Splitu, a dvaput tjedno sa slijetanjem u Dubrovniku.

Linija je bila organizirana tako ingeniozno da je putniku od centra Rima do središta Zagreba, ako je sve išlo po planu i redu letenja, trebalo oko 7.30 sati, dok je spretnijem vozaču za istu turu automobilom trebalo tek nešto više od 7 sati (s krcanjem goriva i čekanjima na granici). Cijena? Prava sitnica: preklani sam, također javnim državnim kompanijama, jeftinije platio let na relaciji Rim - Capetown i Johannesburg - Rim nego što se plaćalo za aviokartu Rim - Zagreb - Rim, piše Jutarnji list.

Pa naravno da je takvu tvrtku (onu u Italiji) vrag odnio, u konkurenciji ne samo s kompanijama "low cost" nego i s nacionalnima linijskima.

Do sredine prošlog desetljeća imala je previše zaposlenih po putnikovih prevezenih 1000 kilometara. Alitalia je 2015 naplaćivala u prosjeku 75 eura za 1000 kilometara (Ryanair 36, ali EasyJet 66, Vueling 60). U međuvremenu zazor se smanjio, ali je ipak opstao. "Spašavala" se smanjujući opseg poslovanja, ali otežući potragu za novom strategijom. Alitaliju je u zadnjoj fazi dotukla konkurencija tvrtki "low cost" na nacionalnom nebu.

Ponešto je logično moralo biti subvencionirano, poput aviolinija s velikim otocima - ali ni ostatak nije baš obožavao ekonomske rezone.

Spašavanje je, na primjer, provedeno 1996, kada je premijer bio Lamberto Dini, pa je vlada odobrila povećanje kapitala u vrijednosti od 750 milijuna eura (po nominalnoj vrijednosti pretvorbe lire u euro).

Spašavanje je, na primjer, provedeno 2008, dok je premijer još bio Romano Prodi. On je tada stavio sindikate pred zid: ili će prihvatiti pretvorbu i privatizaciju državne aviotvrtke Alitalije, što je značilo da će 4500 uposlenih ostati bez posla (a s njima i znatan dio kooperanata i dobavljača), ili će Alitalia bankrotirati, pa će na ulicu svih 20.000 uposlenih.

Alitalia praktički jest već tada bila u stečaju, otkako je vlada omogućila da se rascijepi na dvije tvrtke: jednoj letjelice i dobit, drugoj uposleni i dugovi.

Tako je svojedobno bankrotirao Swissair, a od preostataka bez dugova sastavljen je Swiss.