Zaoštravanje odnosa između Rusije i zapadnih zemalja, izazvano sumnjama u rusko miješanje u američke predsjedničke izbore i britanski referendum o Brexitu, zapapreno optužbama o ruskoj krivici za trovanje bivšeg špijuna Sergeja Skripala te nedavnom akcijom zapadnih snaga u Siriji, stavlja Njemačku u prilično nezavidan položaj. Jedno od vrućih pitanja je situacija vezana uz nadogradnju postojećeg plinovoda Sjeverni tok koji kroz Baltičko more i spoj u Njemačkoj zapadnu Europu snabdijeva ruskim prirodnim plinom.

Izdvojena od politike situacija izgleda jednostavno. Zapadnoj Europi je u interesu što više ojačati kapacitet kojim može nabavljati (jeftini ruski) prirodni plin, pa je nadogradnja postojećeg plinovoda racionalna odluka i omogućava dodatni izbor za potrošače. Rusiji je, naravno, također u interesu što više plina prodati i na tome zaraditi. No neizbježno je u ekonomske odnose, a posebno kad su u pitanju silne milijarde, umiješana i politika.

Postojeći plinovod Sjeverni tok jedan je od nekolicine pravaca kojima Rusija zadovoljava europske potrebe za plinom. Među preostalima najvažniji je onaj koji ide kroz Ukrajinu te se kroz Slovačku spaja na austrijski sustav u blizini Beča. Dugogodišnji tinjajući sukob između Rusije i Ukrajine oko cijena po kojima se plin transportira kroz Ukrajinu dodatno je zaoštren prije nekoliko godina, nakon rusko-ukrajinskog vojnog sukoba i anektiranja Krimskog poluotoka.

Rusiji je u interesu što više ojačati druge kapacitete kako ne bi bila na meti ukrajinskih ucjena, zapadnoj Europi je u interesu osigurati opskrbu i u slučaju da se rusko-ukrajinska situacija dodatno pogorša, a Ukrajina se nalazi u nezgodnoj poziciji da joj je zarada od transporta plina solidan izvor prihoda, ali joj je tranzit ruskog plina istovremeno jedna od rijetkih mogućnosti pritiska na rusku državu.

U svemu tome Sjeverni tok postaje vrlo važna alternativa. Prvi dio 1200 kilometara dugog Sjevernog toka, koji se sastoji od dvije cijevi ukupnog kapaciteta 55 milijardi kubičnih metara plina, izgrađen je i pokrenut do 2012. godine. Zbog sankcija uvedenih Rusiji trenutno se koristi samo polovica kapaciteta. Paralelno s postojećim trebao bi biti postavljen drugi plinovod, Sjeverni tok 2 (Nord Stream 2), koji bi udvostručio sadašnje kapacitete, a vrijednost cijelog projekta penje se na devet milijardi eura.

Tvrtka koja upravlja Sjevernim tokom, Nord Stream AG, u zajedničkom je vlasništvu ruskih, njemačkih, nizozemskih i francuskih kompanija, a sjedište joj je u švicarskom gradiću Zugu (Hrvatima poznatom i po tome što je tamo bila registrirana jedna od kompanija koncerna Agrokor). Plinski div Gazprom, koji se nalazi u natpolovičnom vlasništvu ruske države, kontrolira 51 posto vlasničkog udjela, njemačke tvrtke Wintershall i PEG Infrastruktur drže svaka po 15,5 posto vlasništva, dok nizozemski Nederlandse Gasunie i francuska tvrtka Engie kontroliraju svaka po devet posto udjela. Izvršni menadžment vodi Aleksej Zajcev, na čelu nadzornog odbora nalazi se bivši njemački kancelar Gerhard Schröder, a lani je imenovan i na sličnu poziciju u ruskoj naftnoj kompaniji Rosnjeft.

Novi krak plinovoda bi prema najavama trebao biti postavljen do iduće godine, ali u svjetlu sadašnje geopolitičke situacije nije zahvalno predviđati hoće li se to zaista ostvariti. Zbog očite koristi ruskoj politici i državi Sjeverni tok 2 kritizirala je ukrajinska vlast, ali i američka.

Njemačka se zasad pokušava ograditi od cijele situacije inzistirajući na tome da se radi o privatnom komercijalnom projektu, mada se kancelarka Angela Merkel nedavno sastala s ukrajinskim predsjednikom Petrom Porošenkom. Tom je prilikom Merkel rekla da je u telefonskom razgovoru ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu poručila da ne može isključiti Ukrajinu iz tranzita ruskog plina u ostatak Europe i da se Sjeverni tok 2 ne može ostvariti bez jasnog stava o budućoj ulozi Ukrajine u transportu prirodnog plina. Ukrajina sada godišnje transportom plina zarađuje oko tri milijarde dolara.

Stav Njemačke potvrdio je ovih dana i tamošnji ministar gospodarstva Peter Altmeier, rekavši da je po pitanju Sjevernog toka 2 njemački cilj omogućiti privatne infrastrukturne projekte uz istovremenu zaštitu opravdanih interesa Ukrajine.

Sjeverni tok je ponovo došao u fokus interesa nakon što su krajem ožujka njemačke vlasti izdale dozvolu za izgradnju i korištenje dodatnih cijevi plinovoda, a nekoliko dana nakon toga prvu od dvije potrebne dozvole izdala je i Finska. Iz kompanije Nord Stream kazali su da očekuju da će i ostale države – Rusija, Švedska i Danska – odobriti projekt i najavljuju da će 'predviđeni radovi za 2018. biti izvršeni po planu'.

Koliko je Njemačka sposobna održavati ravnotežu između političkih i komercijalnih interesa, govori i činjenica da je samo nekoliko dana prije nego što je odobren dodatni plinovod u iskazivanju solidarnosti s Velikom Britanijom protjerala četiri ruska diplomata. No nije samo Ukrajina zabrinuta oko političkih posljedica novog plinovoda. Poljska, baltičke države i još neke istočnoeuropske države izrazile su nezadovoljstvo njemačko-ruskom plinskom vezom jer smatraju da će ovaj komercijalni projekt stvoriti i podlogu za jače ruske pritiske na istočnu Europu.

Godišnja vanjskotrgovinska razmjena između Njemačke i Rusije premašuje iznos od pedeset milijardi eura, s time da se ruski izvoz uglavnom bazira na energentima i prelazi vrijednost od 30 milijardi eura. Njemačka je zbog toga treći po važnosti ruski inozemni partner i Rusija dosta ovisi o njemačkom tržištu. S druge strane, tek dva posto godišnjeg njemačkog izvoza odlazi na tržište Rusije.

Njemačka politička podrška projektu proizlazi dijelom i iz nade da bi uspješna gospodarska suradnja mogla zaustaviti daljnje zaoštravanje odnosa između Rusije i zapadnih zemalja. Dio njemačke javnosti smatra da je upravo politika otopljavanja hladnoratovskih odnosa između Zapadne Njemačke i Sovjetskog Saveza sedamdesetih dovela do konačnog ujedinjavanja njemačkog istoka i zapada krajem osamdesetih godina.

No analitičari su i dalje oprezni upozoravajući da poraste li dodatno sadašnja politička napetost između Zapada, odnosno Europske unije i Rusije, Njemačka će biti primorana odabrati želi li slijediti političke ili gospodarske interese. Angela Merkel je dosad nebrojeno puta pokazala da vrsno vodi njemačku politiku kroz geopolitičke izazove. Kontroliranje ventila kojim ruski plin dolazi u Europu nalazi se sada uvelike u njezinim rukama.