Svijest građana o važnosti zdrave prehrane sve brže raste, a istraživanja govore da smo spremni izdvojiti više za zdravu hranu. Poseban izvještaj Eurobarometer o percepciji sigurnosti hrane u EU objavljen prošle godine pokazao je da čak 55 posto građana EU imaju visoku razinu svijesti o sigurnosti hrane, a čak 22 posto njih sigurnost hrane postavlja najviše na listu prioriteta prilikom izbora hrane.

No, iako se stalno razvijaju certifikati koji na neki način pokušavaju standardizirati podrijetlo i način uzgoja, usko grlo za stvarni pomak prema zdravoj prehrani je – nedostatak informacija o namirnicama koje konzumiramo.

Pričali smo zato s Matijom Žuljem, osnivačem Agrivija, domaće kompanije koja se razvila u jednu od najuspješnijih globalnih rješenja za digitalizaciju poljoprivrede. On se prije sedam godina odvažio na napuštanje sigurnog radnog mjesta u švicarskoj IT kompaniji i pokrenuo vlastitu plantažu borovnica u Kutini, nakon čega je došao na ideju pokretanja Agrivija – trenutno najkompletnijeg rješenja za upravljanje poljoprivrednom proizvodnjom.

Danas ima tisuće klijenata diljem svijeta, a njihovo rješenje je prisutno na više od 100 tržišta diljem svijeta. U Hrvatskoj imaju 500-tinjak klijenata, od malih OPG-ova do velikih otkupljivača i organizatora proizvodnje.

A koji problem rješava Agrivi pojasnio je na jednostavnom primjeru.

'Kad kupimo primjerice jabuku, ne znamo čime je i kada ona tretirana (pa onda ni postoji li ostatak pesticida u njoj), koliko je dodatnog hranjiva korišteno u proizvodnji, te na kraju ni kada je posađena, odnosno kada je ubrana. Bez detaljnih informacija, logično je da se javlja sve više nepovjerenja i prema oznakama koje bi trebale jamčiti premium namirnice koje onda imaju i premium cijenu, poput organskog, bio i sličnog. Rješenje je digitalizacija poljoprivredne proizvodnje koja nam omogućuje izradu detaljnih izvještaja o svakom proizvodu, tako da kupac može točno znati s kojeg je drva ta jabuka ubrana, kad je zasađena, kad je i koliko tretirana i dohranjivana, koliko je ljudskog rada angažirano na njenoj proizvodnji, a koliko strojnog rada, koliko je ugljični otisak te proizvodnje i još mnogo drugih korisnih informacija', istaknuo je Žulj.

Danas se kvaliteta hrane, najviše voća i povrća, uglavnom određuje po standardiziranoj klasi koja određuje vizualna svojstva ploda i do neke mjere garantira porijeklo i osnovnu ispravnost namirnice u smislu neštetnosti. Ipak, klase ne uključuju parametre nutritivne vrijednosti plodova ili generalno utjecaja na zdravlje nas koji ih konzumiramo.

Osnivač Agrivija ističe kako Hrvatska tu nije izdvojena te kako se radi o globalnom izazovu koji nije samo problem kupaca, već i sve veći problem poljoprivrednika, ponajviše onih koji posebnu pažnju posvećuju kvaliteti proizvoda i zbog toga računaju na premium cijenu.

'Digitalizaciju poljoprivredne proizvodnje je kao rješenje prepoznala i Europska unija koja u sljedećoj financijskoj perspektivi, ali i u dijelu Next Generation fonda, jaki fokus u poljoprivredi stavlja upravo na digitalizaciju, mnogo prije nekih ostalih 'tradicionalnih' mjera za povećanje konkurentnosti poljoprivrede, poput okrupnjivanja posjeda, udruživanja poljoprivrednika i slično. Razlog je jednostavan – sve te mjere su nužne, ali daju rezultate nakon jako puno godina. S druge strane, digitalizacija u kratkom roku svima donosi velike koristi', kaže osnivač Agrivija.

U Agrivi su zato razvili rješenje koje može generirati više od 20 različitih informacija o proizvodu, njegovom porijeklu i načinu na koji je proizveden. Njihovo rješenje koriste kupci u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, no i veliki sustavi koji otkupljuju i prerađuju namirnice, a žele potpunu kontrolu kvalitete, poput Nestlea za njihove tvornice dječje hrane, američkog Driscoll'sa, najvećeg proizvođača bobičastog voća na svijetu te azijskog Helvetasa koji osigurava sljedivost proizvodnje riže za više od 4000 malih poljoprivrednika.

'Digitalizacija poljoprivrede donosi velike koristi i poljoprivrednicima, jer sprječava trostruki gubitak koji tijekom godine trpi prosječan poljoprivrednik. Prvi put gubi kod planiranja proizvodnje jer bez preciznih podataka o kvaliteti tla i stvarnim potrebama usjeva ne može optimalno izračunati sve potrebne inpute, dok se digitalizacijom gubici mogu umanjiti do 30 posto. Drugi gubitak je u fazi proizvodnje i to najviše na krivoj procjeni trenutka primjene određenih agrotehničkih mjera, a tu su gubici u ratarstvu samo zbog bolesti i štetnika svake godine između 20 i 40 posto. Digitalizacija smanjuje otklone od optimalnih rokova i značajno smanjuje te gubitke. I treći put prosječan poljoprivrednik gubi na cijeni proizvoda, upravo zbog nemogućnosti pokazivanja detaljnih informacija o fazama proizvodnje, a što kupcima osigurava jamstvo da vrijedi platiti više. Digitalizacijom procesa poljoprivrednicima zarade rastu između 50 i 100 posto i to je jedini način brzog povećanja konkurentnosti poljoprivrede', dodaje Žulj.

Prema posljednjim pokazateljima, hrvatska poljoprivreda trenutno je na oko 5 posto digitaliziranosti, prosjek na razini EU je između 15 i 20 posto, dok je u SAD-u taj udio iznad 30 posto. Iako je raskorak jasno vidljiv, domaćim su poljoprivrednicima trenutno na raspolaganju značajna sredstva iz EU fondova za poticanje digitalizacije.

To pokazuje da kvalitetnim projektima i pametnim korištenjem sredstava u Hrvatskoj možemo u kratkom razdoblju napraviti ogroman iskorak – istovremeno podići konkurentnost i održivost domaće poljoprivrede uz sve pozitivne gospodarske i društvene efekte koje to nosi sa sobom te značajno podići razinu informiranosti svih nas o hrani koju jedemo.