Pomoć u kućanstvu, dadilje, frizeri i majstori za sitne popravke kreiraju skupinu u gospodarstvu koja funkcionira izvan granica zakona, a dio je statistike po kojoj se 16 posto bruto društvenog proizvoda ostvaruje izvan ruku poreznih vlasti, kroz neregistrirani rad.

Površnim izračunom, ako se na taj dio ekonomije odnosi oko 50 milijardi kuna godišnje, država propušta naplatiti gotovo 13 milijardi kuna. 'Fušeri' ne obrnu čitav iznos, zapravo se većina od ovih 50 milijardi odnosi na obrtnike i tvrtke koji ne ispostavljaju račune, ali kad bi se našao način da se i njih uključi u sustav 'bijele ekonomije', država bi sigurno mogla računati na barem milijardu kuna veći proračun.

Puno se očekivalo od Zakona o sprečavanju neregistrirane djelatnosti, ali on je izabrao put represije, zaštitivši registrirane obrtnike. Slovenci su pokušali potaknuti prijavljivanje dodatnog rada zakonom o 'malom djelu'. Riječ je o tome da se na dodatni posao na kojem pojedinac ostvari promet do 6.000 eura godišnje plaća 29 posto poreza i doprinosa. To je za 11 posto manje porezno opterećenje od ugovora o djelu, koji je jedini oblik rada koji ova grupa može prijaviti u postojećem sustavu.

Mogućnost nekog aranžmana sličnog 'malom djelu' značila bi da se radnik mora odreći 30 posto zarade, ali ako bi država uredila mogućnost da se prijavljeni dohodak prizna kao redovni prihod, prednosti su velike. Dadilje su, na primjer, uglavnom plaćene oko 2.000 kuna mjesečno, što znači da bi porezna obveza u slučaju da se slijedi slovenska stopa iznosila oko 600 kuna.

Zarada bi bila manja, ali bi tih minimalno 1.400 kuna koje ostaju uvećavalo kreditnu sposobnost, a prijava dohotka značila bi i mnoge porezne olakšice, koje bi naposljetku značile umanjenje porezne obveze, pa vjerojatno ne bi trebalo platiti 600, nego polovicu iznosa poreza, a kreditni aranžmani ili odobreno prekoračenje računa ili kreditne kartice postali bi dostupniji.

Neki su poslovi podcijenjeni, pa uz male zarade ne ostaje puno prostora za plaćanje poreza. Za peglanje se plaća oko 40 kuna po satu, a ako bi platile 30 posto poreza, gospođe koje na ovaj način zarađuju sa strane za četiri sata zaradile bi tek 112 kuna, dok bi državi morale isplatiti 48 kuna. S druge strane, upravo zbog poreznih obveza registrirani servisi osjetno su skuplji i time manje popularni u privatnim domaćinstvima.

Zato su poreznici skloni ideji paušala, koji bi sitne poslove ozakonio bez velikih troškova i komplicirane papirologije. A mnogo papira i nužnost angažiranja knjigovođe još je jedan od razloga koji odbija radnike u sivoj zoni od prijavljivanja ostvarenog posla. Čini se da porezni namet i administracija rade protiv države koja ih je osmislila da bi se zaštitila.

Ne pokušavajući kreirati zakonsko rješenje za uključivanje 'fušera' u legalnu ekonomiju država žmiri na jedno oko, svjesna da je ipak riječ o poslovima koji spadaju u socijalnu, a ne gospodarsku kategoriju. Ipak, na primjeru Slovenaca vidi se da se može smisliti pametno rješenje koje bi usrećilo i 'fušere' i državu.