'Postat ćemo nacija konobara i sobarica' – prognoza je koja je unazad samo nekoliko godina zlokobno odjekivala Hrvatskom, kao rezultat činjenice da je turizam definitivno postao najpropulzivnija hrvatska gospodarska grana. Međutim vrlo brzo se pokazalo da je ovo bila poprilično promašena procjena, i to iz jednostavnog razloga - u konobare i sobarice neće nitko. Točnije, nitko od lokalnog stanovništva. Ta radna mjesta, kao i mnoga druga u ugostiteljstvu, uslužnim djelatnostima i građevini, od ove godine masovno popunjava radna snaga iz Nepala, Filipina i drugih dalekih zemalja, jer su bazeni radne snage iz susjednih neturističkih regija, pa i obližnjih zemalja, prije svega iz Bosne i Hercegovine i Srbije, polako već presušili.

A zašto nema većeg interesa domicilnog stanovništva za radna mjesta u turizmu, iako plaće više nisu onako male kao prijašnjih godina? Tri su razloga. Prvi je rezultat višedesetljetnog pada nataliteta u Hrvatskoj, pa je samim tim mlade radne snage sve manje. Drugi je odlazak u zemlje u Europske unije, u čijem je članstvu Hrvatska već deset godina i u kojoj su za ista radna mjesta plaće osjetno veće. Treći razlog tiče se određene kategorije stanovništva kojoj se takva radna mjesta naprosto ne isplate. Oni, naime, već žive od turizma. I to sasvim pristojno.

Slučaj Zorana Đorđevića

Zoran Đorđević iz Pule bio je radnik u sada već propalom brodograđevnom gigantu Uljaniku, u kojem je radio od 1983. do 1995. godine, kada je dao otkaz u brodogradilištu. Njegovi roditelji su se i prije toga bavili turizmom, a on od te godine isključivo živi od iznajmljivanja apartmana u svojoj obiteljskoj kući, koju je naslijedio. I on i njegova četveročlana obitelj. Računica je bila i više nego jednostavna. S jedne strane osmosatni fizički rad u prljavom radnom odijelu za malu plaću i uz gunđanje šefa te s druge - iznajmljivanje 120 kvadrata gornjeg dijela obiteljske kuće s bazenom za solidan novac te više slobodnog vremena za sebe i obitelj, piše DW.

'Dok sam radio u Uljaniku 90-ih godina, imao sam plaću od oko sto tadašnjih njemačkih maraka mjesečno. Moji roditelji bi u mjesec dana zaradili tisuću i pol maraka', navodi Đorđević. Za razliku od 90-ih godina prošlog stoljeća, turistička sezona se produžila te Đorđevići sada imaju turiste od prvog travnja pa sve do sredine listopada. 'Mogli bismo iznajmljivati i duže, ali ovo nam je sasvim dovoljno', navodi Đorđević, alias Đole Macola, kako mu glasi umjetničko ime pod kojim je u lokalnim okvirima poznat kao bubnjar u više rock bendova. Sa suprugom je organizirao i nekoliko humanitarnih akcija u rodnom gradu.

Međutim trend nezainteresiranosti za zapošljavanje zbog bavljenja turizmom nije prisutan samo kod običnih radnika, već i kod visokoobrazovanih. To već duže vrijeme osjećaju u javnim upravama, primjerice, u Rovinju.

'Neki dan je dvoje ljudi dalo otkaz u javnoj upravi. Za radna mjesta pravnika mislim da smo šest puta raspisivali natječaje. Nitko se nije javio', govori za DW gradonačelnik Rovinja Paliaga. 'Ta neatraktivnost zapošljavanja u javnoj upravi jednim je dijelom posljedica vrlo visoke zarade koja se ostvaruje iznajmljivanjem u privatnom smještaju. A visoka zarada vuče sa sobom više slobodnog vremena i potrebu za komocijom, putovanjima i slično. To sa stalnim zaposlenjem jednostavno ne ide', dodaje Paliaga. U Rovinju, gradu s oko 13 tisuća stanovnika, više od 12 tisuća stambenih jedinica iznajmljuje se turistima.

Sugovornik upozorava na hrvatski fenomen: slabo ili nikakvo oporezivanje kuća za odmor. 'Plaćaju se određeni paušali, nemam ništa protiv toga, jer to pomaže kućnom budžetu s nekoliko tisuća eura godišnje, ali s druge strane u Rovinju imamo ljude koji iznajmljuju po pet, šest, pa i deset stanova i za to plaćaju jako mali porez', ističe rovinjski gradonačelnik.

On uspoređuje ovaj trend s nizozemskom bolesti. Riječ je ekonomskom fenomenu koji se svojedobno pojavio u toj zemlji, a prema kojem brz razvoj jednog sektora gospodarstva potiče pad u drugim sektorima. Tako je zbog naglog razvoja obrta i trgovine u Amsterdamu, u kojem je velik broj ljudi bio u posjedu poslovnih prostora, došlo do naglog rasta cijena najma tih prostora. Posljedica toga bio je pad interesa za zapošljavanje na tržištu rada.

Prema Paliaginim riječima, Rovinj će poduzeti mjere za ograničavanje daljnje izgradnje i širenja građevinskih područja. Jedna od mogućih mjera u budućnosti je i smanjenje turističkih kapaciteta. 'Vidjet ćemo što će o tome reći novi Zakon o turizmu, koji bi trebao omogućiti limitiranje kapaciteta u pojedinim zonama. Siguran sam da ćemo mi u Rovinju to znati iskoristiti', poručuje gradonačelnik.

Sociolog Krešimir Krolo, izvanredni profesor na Odjelu za sociologiju Sveučilišta u Zadru, smatra da je problem nedostatka kadrova u javnoj administraciji u turističkim regijama puno širi, odnosno da uzrok tomu nije samo rentijerska ekonomija koja uništava radnu etiku. 'Problem je negativna selekcija pri zapošljavanju koja se desetljećima provodila, jer mnogi su stjecali radna mjesta preko političkih i rodbinskih veza. Također, crtati prostorne planove ili baviti se komunalnim problemima je odgovoran posao, a podliježe brojnim pritiscima politike, investitora, lokalnih šerifa, pa i javnosti', obrazlaže Krolo, dodajući da za nekoga tko želi raditi u svojoj struci i za javno dobro to nije poticajna atmosfera.

'Sada, nasreću, javna uprava više nije mjesto uhljebljivanja, ali se stvorio novi problem. Ta radna mjesta više nisu lukrativna, jer sada se i najgori posao u Irskoj više isplati! Problem je kulminirao i ako se nešto u dogledno vrijeme ne promijeni, stanje će biti sve gore. Gradske uprave će sve slabije funkcionirati, a isto će biti u drugim sektorima, poput kulture i obrazovanja', ističe. On upozorava na još jednu negativnu posljedicu turizma koja jako utječe na tržište rada i odlazak stručne radne snage izvan zemlje. To je rast cijena nekretnina. 'Kupiti stan u tim regijama postala je nemoguća misija', zaključuje on u izjavi za DW.