'Žene ne smiju govoriti piskutajući. Moraju se ponašati uglađeno. Odjeća im mora biti lepršava i odgovarati figuri. Trebaju izbjegavati kratke suknje i pokazivanje gole kože jer seksualnost muti mušku pamet. Trebaju izgledati zdravo i staloženo, moraju imati dobru frizuru i njegovane nokte...', citira nedavno Huffington Post savjete zaposlenicama tvrtke Ernst&Young o tome kako moraju izgledati i ponašati se da se lakše prilagode muškom društvu na radnom mjestu, koje su na seminarima davali još u lipnju 2018. godine.

Ernst&Young jedna je od četiri najveće međunarodne tvrtke za usluge, od računovodstvenih do pravnih i revizijskih, s 36,4 milijarde dolara prihoda i 270.000 zaposlenih, među kojima je samo 20 posto žena, pa tvrtki nije svejedno kako će je doživljavati javnost nakon pokreta #MeToo, napose poslije skandala nastalog zbog toga što je uprava optužbu zaposlenice Karen Ward za davno napastovanje na radnom mjestu uzela ozbiljno tek kada je ova s time izašla u javnost.

#MeToo je natjerao i neke druge velike korporacije na slične savjetodavne akcije, iako su žene u Japanu same krenule u akciju nazvanu #KuToo, što je igra japanskih riječi kutsu (cipela) i kutsuu (bolovi). Naime, glumica i spisateljica Yumi Ishikawa skupila je 30.000 potpisa za peticiju protiv visokih potpetica obveznih u mnogim japanskim uredima, no japanski ministar zdravstva i rada Takumi Nemoto zaključio je da su štikle (a valjda i čukljevi) 'prikladan i neophodan' te sastavni dio posla.

Za taj zadatak Ernst&Young je 'autsorsao' stručnjakinju za komuniciranje zaposlenika u radnoj sredini Marshu Clark da nauči žene kako se oduprijeti muškim napastima i konkurirati kolegama, stvarati svoju mrežu, uspješno pregovarati i 'izgraditi jače, učinkovitije timove'. Inače, tvrtka Marshe Clark tek je dio moćne američke industrije specijalizirane za savjetovanje o tome kako doći do radnog mjesta i opstati na njemu, vrijedna milijardu dolara!

Budući da kao svoje klijente Clark nabraja JPMorganChase, Microsoft i Pepsico, EY je očito vjerovao u učinkovitost seminara naslovljenog 'Power-Presence-Purpose' (Moć-nazočnost-snaga) ili kratko PPP - sve dok se Huffington Post nije domogao 55 stranica pisanih uputa i akciju Ernst&Younga izvrgao javnom podsmijehu. Ernst&Young pak svoj seminar brani tvrdnjom da je sve što mu zamjeraju izvučeno iz konteksta.

A razloga za javni podsmijeh ne manjka. Žene na seminaru tako saznaju da su muški kolege agresivni, analitični, ambiciozni, imaju liderske sposobnosti, snažne su ličnosti i spremni su zauzeti se za nešto, dok su one privržene, vesele, djetinjaste, suosjećajne, lakovjerne, vole djecu, popustljive, sve samo ne ono što bi ukazivalo na osobinu vođe. Umjesto samosvijesti u svijetu nakon Weinsteina, seminar im je ponudio retro sliku zaposlene žene.

'Vratio nas je u doba besprijekorno uređenih i nadasve pokornih američkih domaćica iz pedesetih godina prošlog stoljeća. Činilo mi se da me žele pretvoriti u nasmiješenu osobu koja se nikome ne suprotstavlja. Od nas se očekuje da budemo savršene 'Stepfordske žene'', kaže za Huffington Post polaznica koja je željela ostati anonimna, aludirajući na istoimeni satirični triler Ire Levina iz 1972. godine. U njemu, naime, glavna junakinja Joanna Eberhart sumnja u to da su pokorne domaćice u jednom idiličnom predgrađu u državi Connecticut zapravo roboti koje su stvorili njihovi muževi.

Za sve koji nemaju pojma kako funkcionira ženski i muški mozak evo objašnjenja: ženski upija informacije kao palačinka s pekmezom, zbog čega se teško koncentriraju. Muški je poput vafla, zbog čega se muškarci mogu bolje fokusirati na problem jer se u njih informacije prikupljaju odvojeno, u kvadratićima, pa zato nemaju zbrku u glavi. Uostalom, ženski mozak je ionako šest do 11 posto manji od muškoga. Žene na sastancima 'govore kratko, često se svađaju i propuštaju bitno', a muškarci 'dugo govore jer vjeruju u svoju ideju'. Žene ne prekidaju sugovornike, čekajući da dođu na red koji ne dočekaju...

Slijede i zlatna pravila: na sastancima se muškarcima ne suprotstavljajte izravno jer će oni to doživjeti kao prijetnju - s njima je bolje raspraviti problem prije ili poslije sastanka. Na budite suviše agresivni i otvoreni te ne razgovarajte s kolegom licem u lice jer on to vidi kao prijetnju. Na sastanku s njime prekrižite noge i sjednite pod određenim kutom kako vam ne bi virio pod suknju.

Žene se tako trenira da uspješno migolje muškim svijetom velikih korporacija, iako komunikolog Robin Ely s Harvarda kaže da kultura tvrtke, a ne rodne razlike, često utječe na to što su one manje ambiciozne i što imaju manje vjere u sebe. Prema britanskoj sociologinji odijevanja Shahidhi Bari, došlo je i do paradoksa: uredska kultura sve je opuštenija, a kodeksi ponašanja kojima se nastoje osigurati jednakost i sloboda od uznemiravanja sve su stroži.

Prema tri neovisna istraživanja o posljedicama pokreta #MeToo, svi su došli do istih saznanja: 27 posto visokopozicioniranih Amerikanaca drži se načela potpredsjednika Mikea Pencea da 'ne želi nasamo večerati s bilo kojom ženom koja mu nije supruga'. Čak 21 posto poslodavaca izbjegava ih zapošljavati na poslovima koji podrazumijevaju bliže kontakte poput službenih putovanja, a ako ih ima, savjetuju zaposlenicima da rezerviraju hotelske sobe na različitim katovima. Blizu 20 posto libi ih se zaposliti privlačnu ženu, pa vlasnik jednog manjeg američkog poduzeća priznaje da to čini samo u nazočnosti supruge i advokata, a u obzir ne dolaze privlačne osobe te one mlađe od 31 godinu.

Nadređeni u uredu razgovaraju sa zaposlenicama samo uz otvorena vrata ili u nazočnosti treće osobe. Mentori se boje raditi sa ženama. Nakon slučaja Weinstein neke IT firme u Silicijskoj dolini ukinule su božićne veselice, a na Wall Streetu se poslovni domjenci organiziraju sa što manje žena i strogo pazeći da nemaju neželjeni nastavak. Odvjetnik s Wall Streeta Stephen Zweig kaže da se njegovi klijenti najviše boje neosnovanih optužbi i tuže se da ne znaju granicu između uobičajenog ponašanja i uznemiravanja, no drugi tvrde da nije riječ o strahu, nego o ljutnji na to što se #MeToo uopće dogodio, pa kažnjavaju žene zaobilaženjem u širokom krugu. Nije zato čudo to što prema anketi istraživačkog centra Pew samo 28 posto muškaraca misli da je pokret stvorio više slobode i mogućnosti za žene.

Harvard Business Review stoga piše da je zazor od pokreta #MeToo zapravo oblik bacanja krivnje na žrtve i još jedan način da se žene vrate na staro mjesto. Na staro mjesto, ali uz male korekcije, kakve se predlažu na seminaru Ernst&Younga.