CCS lovi emisije i potom ih zakopava, no to još nije došlo do faze komercijalizacije.

Zagovornici CCS-a, uključujući naftne kompanije i Međunarodnu agenciju za energiju (IEA), smatraju tu tehnologiju ključnom za postizanje neto nultih emisija, ali i za poticanje velike gospodarske proizvodnje vodika. S druge strane, kritičari tvrde da će CCS produljiti korištenje fosilnih goriva.

Globalni CCS institut priopćio je u listopadu da su planovi za izgradnju CCS projekata na svjetskoj razini porasli za 50 posto tijekom posljednjih devet mjeseci.

Kako bi se pokrenuli CCS projekti, nužne će biti transparentne cijene ugljika i prekogranični sustavi prilagodbe cijena kako bi se omogućilo hvatanje CO2 u jednoj zemlji i skladištenje u drugoj, rekao je Blommaert.

"Budući da veći dio svijeta nema naplaćivanje prekomjernih emisija ugljika, postoji rizik da će se neki operateri preseliti u zemlje koje još to još ne rade", kazao je Bommaert.

Prošlog mjeseca, ExxonMobil je priopćio da je 11 kompanija odlučilo započeti raspravu o planovima koji bi mogli dovesti do hvatanja te skladištenja i do 50 milijuna tona CO2 godišnje (tpy) u Meksičkom zaljevu do 2030.

Industrijske emisije CO2 u jugoistočnoj Aziji premašile su četiri milijarde tona godišnje, rekao je Blommaert, navodeći podatke IEA-e za 2019. godinu.

ExxonMobil je kao jedan od svojih CCS projekata naveo Singapur, dom najvećeg globalnog rafinerijsko-petrokemijskog središta. Međutim, Singapur nema prikladna mjesta za skladištenje CO2, pokazalo je nedavno istraživanje CCS -a koje je naručila vlada Singapura.

Zemlje u regiji s potencijalnim skladišnim mjestima uključuju Indoneziju, Maleziju i Australiju gdje ExxonMobil ima pogone za proizvodnju nafte i plina. Velika američka kompanija također upravlja zajedničkim rafinerijsko-petrokemijskim kompleksom u istočnom kineskom Fujianu sa Sinopecom i Saudi Aramcom.

"Nastavljamo procjenjivati ​​sve opcije diljem svijeta, a to uključuje i neke od tih lokacija", rekao je Blommaert, ne navodeći zemlje.