S vremena na vrijeme čujemo kako je netko testirao vlastite mogućnosti prohodavši nevjerojatan broj kilometara. Najnoviji primjer vrijedan divljenja pružio nam je Marin Zovko, a na svoju neuobičajenu avanturu nije se uputio zato da obori nekakav rekord niti da dokaže nekome nešto. On je na svoj put krenuo iz gušta. Na početku nam je kazao kada i kako mu se javila ljubav prema planinarenju, hodanju i boravku u prirodi.

'Ljubav se javila 2014. godine, tijekom mog drugog boravka u Keniji, u kojoj sam imao priliku provesti neko vrijeme u plemenu Maasaija i vidjeti što znači život u skladu s prirodom te shvatiti važnost majke prirode. To me iskustvo potpuno promijenilo, dogodio se neki klik u glavi, neko prosvjetljenje, tako sam počeo više odlaziti i boraviti u prirodi te paziti na nju. Vrativši se iz Kenije, prvi put u životu otišao sam na Velebit, prvi put sam išao planinariti iako o planinarenju i stazama nisam imao pojma, a ta je avantura trajala šest dana. U tih šest dana sreo sam puno ljudi, upoznao super ekipu iz planinarskog društva PANJ (kasnije sam i ja postao 'panj'), pa sam shvatio da su priroda i društvo zakon. S 'panjevima' sam sudjelovao u nekoliko volonterskih akcija, dva puta smo čistili obale na otoku Mljetu od smeća koje dođe morem, imali smo akcije pošumljavanja, a na Velebitu smo izgradili planinarsko sklonište Ždrilo', objašnjava.

Prije pet godina prehodao je Put sv. Jakova ili Camino de Santiago u Španjolskoj te je u 26 dana prehodao francusku rutu do Santiaga, nekih 800 kilometara.

'Kako sam imao još otprilike sedam dana do aviona, odlučio sam još malo prošetati do Muxije i Finistere i tako sam ukupno prešetao cca 1000 kilometara. Tada sam dobio želju prehodati nešto malo više, nešto malo ekstremnije, a sve što se u tom trenutku nudilo bile su dugohodačke staze izvan Hrvatske. Zahvaljujući dvojici entuzijasta koji su osmislili dvije dugohodačke staze u Hrvatskoj, Nikoli Horvatu, idejnom začetniku CLDT-a (Croatia Long Distance Traila koji povezuje četiri najisturenije točke Hrvatske; najistočnija je Ilok, najsjevernija Sveti Martin na Muri, najzapadnija Savudrija i najjužnija Prevlaka), i Srećku Vukovu, idejnom začetniku VAT-a (Via Adriatica Traila koji počinje na najjužnijoj točki u Istri, na Rtu Kamenjaku, i završava u Prevlaci), dobio sam mogućnost hodati po vlastitoj domovini, što sam i napravio. Kada sam došao do Savudrije, spustio sam se ispod Pule, na Rt Kamenjak, te sam zakačio i drugu stazu VAT-a pa sam do krajnjeg juga hodao kombinaciju dviju staza koje se gotovo 80 posto poklapaju jer koriste već postojeće planinarske staze', objašnjava nam.

Zanimalo nas je kako se pripremao za taj izazovan pothvat.

'Za vrijeme lockdowna, kako nije vozio javni prijevoz, išao sam na posao i s posla pješice i tako naredna tri mjeseca - kamo god da sam išao, išao bih pješice i prelazio sam u prosjeku 20 kilometara dnevno. Nekih posebnih priprema nije bilo, šest godina aktivno planinarim, stalno sam u pokretu. Mislim da nema nekih posebnih vježbi i priprema za ovakvu avanturu, treba biti u kondiciji, odlučan i krenuti, a vrijeme će pokazati, za desetak dana, ide li ili ne', kaže nam i otkriva čega ga je najviše bilo strah i je li se brinuo oko toga hoće li uspjeti sve prehodati.

'Najveći strah... Najviše sam se bojao da se ne ozlijedim ili ne razbolim, a srećom je sve dobro prošlo. Kada sam prolazio kroz Gorski kotar, imao sam neki strah, neku nelagodu od susreta s migrantima, na dva mjesta sam naišao na odbačene deke i jakne, ali nisam naišao na njih. Nisam bio zabrinut oko toga hoću li doći do kraja, bio sam siguran u sebe da hoću, samo da ne bude nekih ozljeda, i osim nekoliko žuljeva, nisam imao problema', objašnjava nam.

Sa sobom nije nosio nikakvo oružje, ni suzavac. Imao je 15 dana odmora na cijelom putovanju, što zbog vremenskih uvjeta, što zbog umora.

'Prvi dan odmora u Našicama bio mi je potreban da zamijenim tenisice koje su me nažuljale i nisu se pokazale baš najboljima, a zamijenio sam i ruksak. Imao sam dan odmora i u Ludbregu zbog obiteljskog druženja, u Zagrebu sam ostao dva dana, pa se u Gorskom kotaru odmarao jedan dan zbog kiše, uz dan odmora u Savudriji, dan odmora u Puli, a zbog loših vremenskih uvjeta po dva dana proveo sam u skloništu na Velebitu i Biokovu', ističe Marin. Ispričao nam je iskustva s ljudima koje je sretao na putovanju – planinarima, izletnicima, lokalnim stanovništvom.

'Imam samo pozitivna iskustva. Susreti s lokalnim stanovništvom nešto su nevjerojatno i nisam očekivao da su ljudi toliko otvoreni i gostoljubivi prema totalnom strancu. Kad bih im ukratko ispričao tko sam i što radim, pozivali bi me u svoj dom, malo bismo popričali, popili kavu, čaj ili nešto drugo, a neki su mi nudili tuš i smještaj za taj dan, ma ljudi su čudo. Također imam samo pozitivna iskustava s planinarima i izletnicima', naglašava. Na svom pohodu doživio je i zanimljive situacije.

'Imao sam susret s medvjedom u šumi iznad Novog Vinodolskog. Na uskoj stazi u jednom zavoju naletio sam na medvjeda, što je nimalo ugodan susret, ali izgleda da se više medo prestrašio nego ja njega, tj. nisam imao vremena za neku reakciju jer se on u sekundi okrenuo i otrčao u šumu. Posebno zanimljivo bilo je noću, kad sam bio vani i kad bih uperio bateriju prema šumi, u krošnje, vidio sam samo oči kako svijetle iz šume, kako me deseci životinja gledaju', opisao je.

Budući da se radi o dugom putu, pitamo ga što je sve ponio sa sobom.

'Ruksak je u prosjeku bio težak 22 kilograma. U njemu sam imao svašta za što sam mislio da mi je potrebno, pa i više od toga. (smijeh) Od odjeće sam imao pet majica kratkih rukava, jednu dugih, flis, pernatu jaknu, osam pari čarapa, šest bokserica, kratke hlače, tajice, duge hlače, kapu, rukavice, buffove, prvu pomoć, higijenske potrepštine (wc papir, vlažne maramice, rukavice za pranje), hranu za nekoliko dana (talijanete, panceta, zobene kaše i razno suho voće, juhe, slatko), plinsko kuhalo i posuđe za kuhanje, beštek, elektroniku (mobitel, go-pro kamera, 360 kamera, dron, punjači, baterije), četiri litre vode, šator, madrac na napuhavanje, jastuk, vreću za spavanje, hammock, kabanicu', pobrojao je i ispričao što mu je logistički bilo najkompliciranije i kako je to rješavao.

'Ništa nije bilo jednostavno. U dosta mjesta kroz koja sam prolazio nije bilo nikakve trgovine pa nekakva opskrba nije bila moguća, zato sam se pripremio, proučavao rute kojima ću se kretati i potražio trgovine u kojima ću se opskrbiti hranom. Za vodu sam se snalazio po kućanstvima u mjestima kojima sam prolazio, zamolio bih da si napunim boce vodom, a za neke druge stvari koje su mi bile potrebne, tipa plinska kartuša za kuhalo, razna oprema, tenisice, uskakali su moji 'panjevi' te su me četiri puta presreli na putu i donijeli mi potrepštine', pohvalio se.

Dok je hodao, svašta mu je prolazilo kroz glavu, a ponekad i ništa.

'Kad sam hodao po kiši, samo sam razmišljao o nekom toplom i suhom mjestu, kada sam hodao po vrućini na nekoj planini, razmišljao sam o hladnoj tekućini, sladoledu, kupanju u moru. Razmišljao sam o dnevnoj ruti, o nekim prošlim i budućim avanturama, ma o svemu, jer stvarno sam imao vremena za razmišljanje', smije se Marin i tumači nam kako je podnosio samoću, jesu li mu nedostajali njegovi najmiliji te je li imao kriza zbog kojih je htio odustati i kako se nosio s time.

'Naravno da su mi nedostajali obitelj i prijatelji, mi ljudi smo društvena bića i samoća nije za nas. Bilo je teško nositi taj težak ruksak, uz fizički naporna penjanja, spuštanja, iscrpljujuće vremenske uvjete... ali najteža od svega bila je samoća. Toliko raznih događaja, trenutaka poput izlazaka, zalazaka sunca, susreta s raznim životinjama, sreće, pa i frustracija, a nemate ih s kime podijeliti. Znalo je proći po pet dana da ne sretnem nikoga putem pa kad bih se spustio do neke trgovine, popričao bih malo s tetom na kasi. (smijeh) Nisam imao kriza, tipa da bih pomislio što je meni ovo trebalo ili da sam pomišljao o odustajanju, uživao sam u ovoj patnji iz dana u dan', iskren je.

Spavao je posvuda, najviše u šatoru te u planinarskim domovima i skloništima.

'Šator sam postavljao u šumama, poljima, na livadama, u dvorištima, nekoliko puta spavao sam u hammocku (vreća za ležanje koja se zakači između dva drva), a spavao sam i pod vedrim nebom: bilo je to u Grožnjanu i vremenski uvjeti to su dozvoljavali - nije bilo vlage u zraku, uz 20 stupnjeva noću, tako da sam samo legao na podlošku šatora i zaspao. Nekoliko puta sam platio privatni smještaj, desetak puta sam prespavao kod prijatelja koji su bili u blizini, a zadnju večer imao sam najluđi smještaj na putu - spavao sam na kauču u kombiju', smije se Marin. Kad je riječ o sponzorstvima, imao je veliku podršku svojih 'panjeva'.

'Također sam imao veliku podršku radnih kolega i Uprave OIV-a, iz tvrtke Huawei su me iznenadili na stazi izvrsnim uređajima nove generacije, mobitelom Huawei p40 Pro i satom Huawei Watch GT2 Pro - idealnim suputnikom za ovako velike, ali i male svakodnevne avanture i treninge. Sat pruža sveobuhvatne podatke kao što su broj otkucaja srca, prosječna brzina, nagib staze, udaljenost, mjeri razinu stresa, ima route back, GPS i još mnogo toga. Ovim putem svima zahvaljujem od srca', kaže.

Pisao je dnevnik, zabilježio je cijeli put GPS trackerom i hrpom slika. Dio toga objavio je na društvenim mrežama, a neke će tek objaviti. Kad je riječ o eventualnom pisanju knjige/putopisa, poručuje da su otvorene sve opcije.

'Avantura je trajala ukupno 100 dana, od toga sam imao 15 dana odmora, a ukupno sam prehodao 2282 kilometra, uz visinsku razliku uspona preko 50 kilometara (za usporedbu, to je gotovo šest visina Mt. Everesta), potrošena su tri para tenisica, nije se dogodila nijedna ozljeda, najveća dnevna kilometraža iznosila je 57 kilometara, a najmanja zadnji dan, 2,5 kilometara, dok je prosjek bio 26 kilometara', rezimirao je. Najdulje razdoblje bez tuširanja bilo mu je devet dana, ali to i nije bilo tako strašno jer je koristio vlažne maramice i druge preparate.

Svima koji namjeravaju ponoviti sličan pothvat preporučio bi da se okušaju i da probaju.

'Ne moraju nužno prijeći cijelu rutu, neka probaju bar neku od sekcija ili, ako se osjećaju dovoljno spremno, neka krenu u avanturu cijele staze, a moj savjet je neka budu oprezni, neka paze gdje staju kada hodaju, neka slušaju svoje tijelo i ne forsiraju jer dugohodačke staze nisu utrka, nisu natjecanje te treba uživati u svemu, u svakom koraku', naglašava.

Kako je na početku spomenuo Camino de Santiago, zamolili smo ga da nam kaže kakva iskustva nosi s te avanture.

'Camino je moje prvo veliko hodanje i s njega imam samo pozitivna iskustva, tada sam podosta naučio o samome sebi. Super je za nekakvo prvo dugo hodačko iskustvo, prvenstveno jer je logistički sve riješeno, jer se stalno krećete kroz civilizaciju, sve je predodređeno hodačima - smještaji, restorani, trgovine, pa nema potrebe nositi hrpu stvari u ruksaku. Puno je drugačiji od ove moje zadnje avanture - osim što je logistički sve puno jednostavnije, ondje rijetko kad možete biti sami, a 2015. godine, kad sam ja hodao, Camino je prešlo oko 250.000 ljudi iz čitavog svijeta. Tako sam upoznao hrpu ljudi iz stvarno svih dijelova svijeta, a i stekao sam nove prijatelje, pa sam i danas ostao u kontaktu s Japancem, Nizozemcem i Španjolcem', zadovoljan je.

Drago mu je da sve više ljudi bježi u prirodu i hoda, a o Hrvatskoj kao destinaciji za aktivan odmor i planinarenje kaže:

'Mislim da je Hrvatska super destinacija za aktivni odmor jer imamo apsolutno sve - i more i planine i rijeke i jezera, pa možete birati aktivnosti koje želite raditi na odmoru. Primijetio sam, dok sam prolazio kroz Istru, da u njoj prevladava biciklizam kao aktivni odmor, na Dinari sam sreo dosta stranih planinara, a dosta stranaca sam vidio i na raftingu na Cetini', istaknuo je. Na pitanje smatra li da bi trebalo više ovakvih pothvata koji promiču planinarstvo, hodanje i prirodu kratko kaže - što više, to bolje svega u svrhu promocije outdoor aktivnosti i isticanja prirodnih ljepota hrvatskih planina, nacionalnih parkova, parkova prirode.'

Kad nije u prirodi, radi planove za to da bude u prirodi.

'Volim putovati, upoznavati nove ljude, nove kulture, a posljednjih desetak godina trudim se što je više moguće putovati, koliko mi to poslovne obveze dopuštaju, tako da sam proputovao skoro cijelu Europu, dva puta bio sam u Keniji, 2012. i 2014., Caminu 2015., Vijetnamu 2018. i Kambodži 2020.', ne skriva zadovoljstvo.

Za kraj je progovorio o idućim pustolovinama te otkrio na kojim planinama i putovima ga se eventualno može sresti.

'Već nekoliko godina vrti mi se glavom neko kajakarenje. Htio bih proći kajakom od Prevlake do Savudrije uz obalu i posjetiti neke otoke. Htio bih se popeti na Kilimandžaro, htio bih vidjeti Madagaskar. Svašta bih htio i svašta planiram, a što će biti od svega, vidjet ćemo. Ako za vikend nisam negdje na Velebitu, onda sam sigurno na Medvednici', zaključuje Marin Zovko.