U žestokoj predizbornoj debati predsjedničkih kandidata Zorana Milanovića i Kolinde Grabar Kitarović u nekoliko navrata, doduše vrlo kratko, spominjale su se predstečajne nagodbe. Aktualna predsjednica istaknula je da su predstečajne nagodbe 'omogućile bogatima da se još više obogate' i da 'su ljudi zbog njih ležali na ulici braneći svoje domove', dok joj je Milanović uzvratio da predstečajevi idu dalje i da ih koristi aktualna Vlada koja je u predstečaj poslala Đuru Đakovića. Niti jedna od te tri izjave nije posve točna, a vjerojatno su 'ispaljene' u žaru retoričke bitke. No što je onda točno?
Vlada je doista vlasnik Đure Đakovića, no krovni koncern, vladajuća holding tvrtka nije otišla u predstečaj, već je zahtjev za predstečajem dala jedna od članice grupe, tvrtka Đuro Đaković Industrijska rješenja. Tu nesuglasicu najlakše je razriješiti, kao i izjavu da su hrvatski građani ležali po ulicama braneći svoje domove od predstečaja.
Grabar Kitarović pritom je vjerojatno mislila na deložacije, kojima je određen broj hrvatskih građana doista ostao bez kuća i stanova nakon što su zapali u dužničko ropstvo, što zbog prevelikog zaduživanja kod banaka, ali i predatorskih zadruga iz drugih zemalja koje su na prijevaru dobar dio njih doista 'izule iz cipela' i uzele im sve što se uzeti dalo. To pak s predstečajnim nagodbama doista nema nikakve veze.
vezane vijesti
Posljednja izjava ipak je dosta konkretna: 'Milanoviću je očito normalno prebacivati odgovornost na druge. Bogatima ste omogućili kriminalne predstečajne nagodbe.' Predstečajevi su digli veliku graju kada su uvedeni, dižu je i danas, a kako su ovrhe i deložacije zaslužne za pojavu Živog zida, predstečajevi su zaslužni za političku karijeru Mislava Kolakušića, suca koji je svojevremeno kazao da se radi o 'pljački većoj od privatizacije', a te je teze provukao i u intervjuu tportalu iz 2015. godine.
No što su zapravo predstečajevi, kako su i kada nastali i zašto su toliko kontroverzni? Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnim nagodbama stupio je na snagu 1. listopada 2012. godine. Njegov je otac tadašnji SDP-ov ministar financija Slavko Linić. Godina 2012. po pitanju gospodarstva bila je jedna od najtežih u cijeloj krizi - godinu ranije BDP je čak sramežljivo porastao u zadnjem kvartalu, da bi se 2012. sunovratio tri posto uslijed golemog pada osobne potrošnje (što zbog gomile otkaza, što zbog krize dužnika u švicarskim francima), pada privatnih i javnih investicija, izvoza i rasta nezaposlenosti koja je dosegnula rekordnu razinu od 350.000 ljudi.
Privatni sektor bio je u rasulu, posebice građevina i trgovina, a iznos neplaćenih dugova bio je blizu 50 milijardi kuna, zbog čega je trebalo brzo reagirati jer klasični, dugotrajni i skupi stečajevi nisu bili dobro rješenje za naplatu dugova. Zato je Linić osmislio predstečajeve - oni su 'mini stečajevi' i za njihovo provođenje nisu bili nadležni spori sudovi, već Financijska agencija te sami dužnici i vjerovnici propalih kompanija.
Prema posljednjim podacima Fine, od listopada 2012. do listopada 2019. predano je više od 8000 zahtjeva za predstečaj s prijavljenim obvezama od 82 milijarde kuna. Pri tome je ili prihvaćen plan restrukturiranja ili je nagodba sklopljena u 35 posto svih slučajeva koji pokrivaju 62 posto svih obveza, tj. 50 milijardi kuna. Obuhvaćene tvrtke zapošljavaju 43.000 radnika pa se može argumentirati da su predstečajevima ova radna mjesta spašena, barem privremeno.
Predstečajne nagodbe bile su mjera kojom se primarno išlo na ruku građevinskom, prerađivačkom i trgovačkom sektoru, a koje je gospodarska kriza najteže pogodila. Podsjetimo, u 2012. i godinama ranije građevina u Hrvatskoj praktički je stala i tek se danas počela oporavljati, prerađivačku industriju spasio je ulazak u Europsku uniju, dok trgovci posluju normalno zahvaljujući općem rastu plaća i posljedično osobne potrošnje, najvećeg motora gospodarskog rasta cijele zemlje.
Uz pomoć vrlo, vrlo grube matematike moglo bi se reći - nelikvidnost na vrhuncu krize bila je 50 milijardi kuna, u predstečajevima su postignute nagodbe teške 50 milijardi kuna i problema više nema. Preostalu nelikvidnosti ionako većinom generiraju tvrtke koje su godinama u blokadama i one koje su u isto tako dugotrajnim stečajevima iz kojih će vjerovnici izvući malo ili ništa od svojeg novca. Pa gdje je onda problem?
U velikom broju predstečajnih nagodbi najveći vjerovnik posrnulih privatnih poduzeća bila je država. Takav slučaj okončao je i karijeru Slavka Linića. Naime vinkovačka tvrtka Spačva prebila je porezne i druge dugove državi predajom nekretnine u svom vlasništvu. Procjenitelji banaka ustvrdili su da je sporno Spačvino zemljište bilo vrijedno šest milijuna kuna, a država im je za njega otpisala dug od 33 milijuna kuna.
Milanović, tada premijer, proglasio je taj posao štetnim za državu, nakon čega je Linić ubrzo smijenjen, u njegove cipele uletio je Boris Lalovac, predstečajevi su išli dalje, a glavni oponent postaje im Mislav Kolakušić tvrdeći da su one nezabilježena pljačka jer su u većini slučajeva vjerovnici bili prisiljeni otpisati i do 90 posto dugova, čime se pogodovalo dužnicima.
Kolakušić je tvrdio i da su predstečajevi neustavni i da u nejednak položaj stavljaju tržišne aktere, misleći pritom na milijarde kuna izbrisanih dugova malim poduzećima, no dugove su jednako otpisivale i banke, ali i država. Zaključno, priča o predstečajevima, koji su od 2015. potpali pod novi Stečajni zakon, bit će tema još mnogih budućih debata kao jedan od najvećih uspjeha ili promašaja vlade Zorana Milanovića, isto kao što će 'lex Agrokor' doživotno obilježiti aktualnog premijera Andreja Plenkovića.
