U tih 18 godina vrijednost najveće nacionalne naftne kompanije uvelike se promijenila, a sve je počelo donošenjem tog ambicioznog zakona koji je predviđao da Hrvatska u trenutku ulaska u Europsku uniju ima možda najviše 25 posto dionica Ine. U njemu su se također propisivala prava države kada i ukoliko padne na deset posto ili čak samo jednu dionicu vlasničkog udjela, piše Novi list.

Vlasti su tada najavljivale da će transakcije vezane uz Inu oživiti tržište kapitala. Novi je strateški partner MOL obećavao obnovu obje rafinerije, i to u petogodišnjem, najviše desetogodišnjem razdoblju, širenje na susjedna tržišta, jačanje istraživanja nafte i plina. No, kad je MOL dosegnuo 49,1 posto udjela u Ini, a država se spustila na 44,8 posto, nekako su se sve te iluzije razbile i u trenutku gubitka spora na arbitražnom sudištu u Ženevi premijer Andrej Plenković je na Badnjak 2016. godine objavio da država kupuje Inu.

Kako je Hrvatska loše ili gotovo nikako razmatrala ciljeve privatizacije, pa kasnije i njezine učinke, tako se i sada samo pola godine prije ponude za kupnju 49,1 posto dionica Ine ne razgovara o tome što je cilj vraćanja Ine u državno vlasništvo, kako Hrvatska planira unaprijediti tu kompaniju i istovremeno je iskoristiti da osnaži ostatak gospodarstva. Samo pola godine prije ponude promijenjen je savjetnik, nitko ne zna koliko Ina košta, a još manje kako će država platiti kupnju dionica koje je prije samo 16 godina prodavala MOL-u, te nekoliko godina kasnije prodavala uz nisku cijenu u inicijalnoj javnoj ponudi građanima i investitorima, poklanjala braniteljima i uz dodatni popust prodavala bivšim i sadašnjim zaposlenicima.

Ne treba zaboraviti ni to da će Vlada Inu otkupiti od MOL-a da bi je možda prodala novom strateškom partneru, pa u tom slučaju ta investicija ne bi trebala povećati javni dug, osim možda privremeno. Vlada kupuje Inu jer je nezadovoljna strateškim partnerom MOL-om, kao da on nije trebao biti baš onoliko dobar koliko ga Vlada natjera ili baš onoliko loš koliko mu hrvatska vlast dopusti.

Kad se stvar pojednostavi izgleda nevjerojatno, gotovo apsurdno da je neka država prodavala, uz popust, pa čak i poklanjala dionice svoje najvažnije kompanije, da bi je kasnije otkupljivala jer je nezadovoljna strateškim partnerom kojeg je sama izabrala, a dominantnu ulogu mu je sama osigurala i to ne direktnom prodajom 25 posto dionica, nego poklanjajući i prodajući s popustom dionice ljudima koji su ih kasnije uz dobru zaradu prodali tom istom partneru i tako mu omogućili najveći vlasnički paket. Kad se stvari tako poslože, čini se da u tom nizu nepromišljenih odluka koje su samo dostizale jedna drugu, ni otkup dionica po logici stvari ne može dobro završiti, ali za konačnu procjenu treba pričekati da Vlada ipak istakne svoju ponudu.

No, što doista Vlada danas planira otkupiti i gdje je Ina u odnosu na ono gdje je bila 2003. godine, kad je MOL kupio prvih 25 posto plus jednu dionicu Ine ili u odnosu na 2009. godinu, kad je MOL postao najveći pojedinačni vlasnik,

Ina je prije 16, pa čak i prije deset godina zapošljavala više od 16 tisuća ljudi, sa zadnjim danom prošle godine brojka je pala na 10.842. Dakle, u deset godina Ina je broj zaposlenih smanjila za više od pet tisuća, odnosno za oko 35 posto. Prihodi su u odnosu na 2003. godinu porasli. Tada su bili 15,345 milijardi kuna, a u prošloj su godini iznosili 22,35 milijardi kuna. No, 2008. godine Ina je imala prihod od 27,144 milijarde kuna, pa to znači da su njezini prihodi u deset godina smanjeni za gotovo 20 posto. No, te je godine Ina ostvarila gubitak od milijardu kuna, dok sada posluje s dobiti.

Uz to, ugašena je rafinerijska proizvodnja u Sisku, a od obećanja da će u petogodišnjem razdoblju modernizirati obje rafinerije, strateški partner upravo, nakon zatvaranje jedne, kreće u modernizaciju preostale rafinerije u Rijeci. Rafinerijska proizvodnja je 2003. godine bila 5,5 milijuna tona, danas je 4,189 milijuna tona, što znači da je pala za gotovo 25 posto, odnosno za četvrtinu.

Te brojke naravno različito su se godinama tumačile iz Zagreba i Budimpešte. Ono što je u Zagrebu bilo nedopustivo smanjenje proizvodnje i broja radnika, u sjedištu MOL-a je bila racionalizacija i konsolidacija kompanije, pri čemu se ne mogu ignorirati ni međunarodna tržišta. Vjerojatno u svakom pogledu ima barem malo istine, ali činjenica je da MOL u Inu nije ušao, niti se od njega trebalo očekivati, s namjerom da pri svakoj odluci vodi računa o tome kakve će biti njezine posljedice na hrvatsko gospodarstvo i hrvatske nacionalne interese.

O tome su u proteklih 18 godina, kada su donijele Zakon o privatizaciji Ine, računa trebale voditi hrvatske institucije. One se pak konkretno nisu potrudile ni da se ispoštuje odredba zakona po kojoj je Vlada o privatizaciji Ine i stanju u kompaniji jednom u tromjesečju morala izvještavati Sabor. Niti je to Vlada činila, niti je to Sabor tražio. Logično je sada za sve okriviti strateškog partnera i otkupiti Inu kako bi se pronašao novi partner. No, osim financijske konstrukcije, na taj će posao utjecati i odluka arbitražnog suda u Washingtonu u tužbi kojom MOL traži odštetu od Hrvatske zato što država nije ispoštovala Ugovor o preuzimanju plinskog biznisa od Ine koji je također stariji više od deset godina. Odluka arbitraže još je jedna nepoznanica koja će također utjecati na to pod kojim će se uvjetima i uz koju cijenu razvrgnuti brak države i MOL-a u Ini.