Hrvatska Vlada uputila je prije nekoliko dana na adrese sedam država zahtjeve za ponudu isporuke novih ili rabljenih višenamjenskih borbenih aviona. Na listi potencijalnih budućih aviona kojima će se Hrvatska braniti iz zraka nalaze se proizvodi četiriju proizvođača: poznati F-16 američkog Lockheed Martina, s raznim podverzijama prilagođenim zahtjevima pojedinih naručitelja, JAS Gripen, koji proizvodi švedski Saab, francuski Rafale, koji nastaje u pogonima tvornice Dassault Aviation, te Eurofighter, za čiju je isporuku zadužena tvrtka u vlasništvu konzorcija triju europskih kompanija i čije je sjedište u Bavarskoj.

Vlada očekuje inicijalne odgovore u svibnju, a najavljeno je da bi se cijeli proces trebao završiti u kolovozu, kad će povjerenstvo nakon ocjene ponuda 'predložiti donošenje odgovarajućih odluka'. U međuvremenu, bacit ćemo pogled na kompanije iz čijih pogona dolaze spomenuti avioni, poznate igrače na tržištu vojne tehnologije na kojem se godišnje troše stotine milijardi dolara.

Podaci Međunarodnog instituta za mirovna istraživanja iz Stockholma (SIPRI, Stockholm International Peace Research Institute) pokazuju da se svjetska potrošnja za obranu posljednjih deset godina uglavnom kreće na razini između 1700 i 1800 milijardi dolara. Devedesetih godina taj je raspon bio od 1000 do 1100 milijardi, a do rasta je došlo tijekom prvog desetljeća ovog stoljeća zbog percipirane jače prijetnje od međunarodnog terorizma.

To je razdoblje bilo očekivano plodno za vojnu industriju i njene pojedine dijelove, a među njima je Lockheed Martin, velika američka korporacija koja proizvodi F-16. Lockheed Martin se, prema podacima o prihodima velikih svjetskih dobavljača vojne opreme koje prati SIPRI, još 2009. godine probio na sam vrh liste najvećih i od tada se ne odriče te titule. Posljednji dostupni podaci o tome oni su za 2018. godinu, ali ne čini se da je lani došlo do nekog većeg preokreta.

Tako je kompanija 2018. od prodaje vojne opreme ostvarila prihode u visini od 47,3 milijarde dolara. Iznos je za čak dvije trećine viši od 29,2 milijarde, koliko je iste godine od prodaje vojne opreme imao drugi na listi, Boeing. Od vojne tehnologije Lockheed Martin ostvaruje oko 90 posto svojih ukupnih godišnjih prihoda, a financijski izvještaji za prvih devet mjeseci prošle godine pokazuju da je korporacija lani imala još jednu uspješnu godinu. Do kraja rujna ukupni prihodi su porasli desetak posto u odnosu na isto razdoblje godinu prije, na 43,9 milijardi dolara.

Na čelu kompanije od 2013. nalazi se glavna izvršna direktorica Marillyn Hewson, koju je američki magazin Fortune 2018. proglasio najmoćnijom ženom svijeta, a u njihovim pogonima i uredima zaposleno je više od sto tisuća ljudi. Dionicama Lockheed Martina slobodno se trguje na burzi, a uspjeh na tržištu odrazio se i na njihovu cijenu. U posljednjih pet godina vrijednost im je udvostručena, a tržišna kapitalizacija kompanije ovih dana kreće se blizu razine od 120 milijardi dolara. Najveći pojedinačni dioničari su institucionalni ulagači, odnosno velike banke i fondovi.

Na tržištu vojne opreme Lockheed je vrlo poznato ime i teško je pronaći sektor visoke vojne tehnologije kojim se ne bave. U vojnoj avijaciji trenutno je najpoznatiji po proizvodnji višenamjenskih lovaca F-35, a koju je obilježio kontroverzni razvojni program s mnogo problema i eksplozijom troškova. Uz F-35 i F-16, Lockheed Martin proizvodi helikoptere Sikorsky, bespilotne letjelice, vojne transportere C-5 i C-130, kao i vojne i komercijalne rakete.

Korporacija se također bavi sustavima za kibernetičku sigurnost, proizvodnjom satelita i znanstvene opreme, višeraketnih bacača, ali i izradom vojnih brodova i autonomnih podmorskih plovila. Povijesno, Lockheed je možda najpoznatiji po legendarnim izviđačkim avionima SR-71 Blackbird i U-2, nastalima u njihovoj kompaniji Skunk Works, posvećenoj razvoju najnovije eksperimentalne tehnologije.

Zlosretni F-16, čiji je pokušaj nabavke već rezultirao fijaskom za aktualnu vlast, zapravo je još sedamdesetih godina razvijen u kompaniji General Dynamics, no u prvom dijelu devedesetih General Dynamics prodao je svoju proizvodnju aviona Lockheed Martinu (tada još pod imenom Lockheed Corporation), a koji je avione F-16 spreman proizvoditi i danas. Oko 70 posto prihoda korporacija ostvaruje od američke države, a ostatak od inozemnih naručitelja.

U usporedbi s Lockheed Martinom, francuski Dassault Aviation i švedski Saab, koji bi nam trebali ponuditi svoje avione Rafale, odnosno Gripen, mogli bi se smatrati bitno skromnijim kompanijama. Godišnji vojni prihodi u rangu od dvije do tri milijarde dolara smještaju ih oko tridesetog mjesta na listi najvećih svjetskih proizvođača vojne opreme.

Saab je osnovan nešto prije Drugog svjetskog rata, a ime je skraćenica originalnog naziva Svenska Aeroplan AB (hrv.: Švedski zrakoplovi d.o.o.). Zamišljen je kao proizvođač aviona za švedske potrebe, no široj javnosti poznatiji je po proizvodnji automobila s kojom je krenuo gotovo odmah nakon Drugog svjetskog rata. Krajem osamdesetih proizvodnja vozila izdvojena je u zasebnu kompaniju koja je u međuvremenu propala.

Tako je Saab grupa danas ponovo fokusirana na vojnu industriju, a osim proizvodnje vojnih aviona, bavi se radarskim sustavima, podmorskim plovilima, ali i industrijskim rješenjima. Dionicama se također trguje na burzi, a slično Lockheed Martinu, vrijednost im je u posljednjih pet godina gotovo udvostručena, iako je danas na nešto nižoj razini nego što je bila tijekom 2017. i 2018.

JAS Gripen 39, ovih dana najpoznatiji Saabov proizvod, nastao je krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Danas ga koriste švedska, češka, mađarska i južnoafrička vojska. Podaci o poslovanju u prvih devet mjeseci prošle godine također ukazuju na uspješnu cijelu 2019. jer je do kraja rujna ostvaren rast prihoda od desetak posto u odnosu na isto razdoblje godinu ranije, i to na 24,9 milijardi kruna (cca 17,6 milijardi kuna ili 2,35 milijardi eura).

Francuski Dassault Aviation, koji proizvodi vojne lovce Rafale, otprilike je u istom rangu veličine kao Saab, no uz vojne zrakoplove ima vrlo popularnu liniju privatnih korporativnih mlažnjaka pod brendom Falcon. Lani je tako kompanija isporučila četrdeset privatnih i 26 vojnih aviona.

Slično Saabu, povijest joj seže u prvi dio prošlog stoljeća, odnosno čak do Prvog svjetskog rata, kad su francuskoj državi bili potrebni vojni zrakoplovi. Osnivač Marcel Bloch, jedan od pionira francuske avijacije koji je nakon Drugog svjetskog rata promijenio prezime u Dassault, u jednom je trenutku dijelio studentske dane s ruskim studentom Mihailom Gurevičem, čiji je inicijal prezimena slovo 'G' u ruskim MiG-ovima.

Danas se Dassault Aviation nalazi pod krovom Grupe Dassault, u čijem je vlasništvu nešto više od 60 posto dionica. Dassaultom upravlja obitelj osnivača originalne kompanije, a uz zračnu industriju unutar grupe su kompanije koje se bave nekretninama te proizvodnjom vina. Desetak posto Dassault Aviationa nalazi se u vlasništvu Airbusa, a ostatkom se trguje na burzi.

Posljednji vojni avion za koji postoji interes Hrvatske vojske je Eurofighter Typhoon. Lovac nastao devedesetih u aktivnoj je službi od 2003. godine. Nastao je kao zajednički projekt Španjolske, Njemačke, Velike Britanije i Italije, a to se odražava i kroz vlasništvo u tvrtki nastaloj za tu svrhu, Eurofighter Gmbh, sa sjedištem u Bavarskoj. Njemačka i Španjolska svoje vlasništvo realiziraju kroz udio koji u Eurofighteru ima Airbus (46 posto), Britanija kroz svoju kompaniju BAE Systems, koja drži trećinu vlasništva, a ostalih 21 posto nalazi se u rukama talijanske korporacije Leonardo. Osim vojski spomenutih četiriju država, Eurofighterom upravljaju vojni piloti u Austriji, Kuvajtu, Saudijskoj Arabiji, Omanu i Kataru.