Potpisivanjem sporazuma prije 35 godina na tromeđi Njemačke, Francuske i Luksemburga utvrđeno je da se državljani članica EU-a mogu slobodno kretati po drugim članicama bez putovnica, no sporazum je stupio na snagu tek deset godina kasnije, 26. ožujka 1995. godine, zbog ponovnog ujedinjenja Njemačke. Tog dana su Belgija, Njemačka, Francuska, Luksemburg, Nizozemska i Portugal ukinuli graničnu kontrolu, a pogranične postaje policija tih država napustile su granične postaje. Sporazum se kasnije širio kao i Europska unija, iako članstvo u Uniji ne podrazumijeva i članstvo u Schengenu.

Uvidjevši sve prednosti dogovora među članicama EU-a, Šengenski sporazum je Amsterdamskim ugovorom od 1999. godine integriran u zakonodavstvo Unije, što je značajno doprinijelo ostvarenju slobodnog kretanja robe i ljudi, a koje se smatra najvažnijim načelom zajedničkog unutarnjeg tržišta.

Sve do pojave koronavirusa unutar granica Europske unije svakodnevno je putovalo do 3,5 milijuna osoba, a sloboda kretanja u praksi može značiti različita prava za različite kategorije ljudi. Primjerice, građani EU-a mogu turistički boraviti u drugoj državi članici do tri mjeseca. Ako žive u drugoj državi članici zbog posla, s njima treba postupati jednako kao i s građanima te države. Poduzetnici imaju pravo osnivati poslovne subjekte, a studenti studirati u bilo kojoj državi članici.

Izuzeci od pravila

Europska komisija pak procjenjuje da bi zatvaranje unutarnjih granica Europske unije u deset godina dovelo do troška od 100 do 203 milijarde eura i otežalo prekogranično putovanje za 1,7 milijuna ljudi.

Schengenom se ukida kontrola unutarnjih i osnažuje zaštita vanjskih granica. Kada jednom uđu u područje Schengena, ljudi mogu putovati od jedne do druge države članice bez graničnih kontrola. No postoje izuzeci od ovog pravila. Ako situacija zahtijeva privremeni pojačani nadzor, nadležna tijela mogu provjeravati pojedince na ili blizu granice. Uz to, Schengen podrazumijeva zajedničku politiku za vize za građane izvan Europske unije koji dolaze na kraće razdoblje te omogućava zajedničku borbu protiv kriminala policijskom i pravosudnom suradnjom.

Šengenski prostor, kao jedna od najkonkretnijih tekovina EU-a, obuhvaća 26 država, od kojih su 22 zemlje Europske unije i četiri zemlje nečlanice – Norveška, Island, Švicarska i Lihtenštajn. Od država Europske unije, uz Hrvatsku, Rumunjsku i Bugarsku, članice Schengena nisu ni Cipar, Irska i Velika Britanija, a koja je u procesu izlaska iz Europske unije, dok je šengenskom zonom obuhvaćeno oko 400 milijuna ljudi.

Velika Britanija nikada nije željela pripadati tom prostoru pa je zbog geografskog ograničenja i Republika Irska morala ostati izvan jer bi u suprotnom morala uvesti granične kontrole sa Sjevernom Irskom, što je protivno mirovnom sporazumu iz 1998. Upravo je to prije pojave koronavirusa i najavljene reprize migrantske krize bio jedan od ključnih problema Europske unije. Međunarodno priznata ciparska vlada pak ne kontrolira čitav teritorij jer na sjeveru otoka postoji samoproglašena Turska Republika Sjeverni Cipar, koju priznaje samo Ankara, a koja već godinama dobiva odbijenice Bruxellesa. Bugarska i Rumunjska već devet godina imaju pozitivnu ocjenu Europske komisije za ulazak u željeni prostor, ali još uvijek ne postoji politička usuglašenost o njegovoj primjeni i na spomenute dvije države na jugoistočnim granicama EU-a. U istom položaju je i Hrvatska - nedavno je dobila pozitivnu ocjenu Europske komisije, ali i utješnu poruku da nastavi primjenjivati sve sadašnje aktivnosti, posebice upravljanja na vanjskim granicama, kako bi i nadalje osiguravala ispunjenje svih tehničkih uvjeta.

(Ne)upitan opstanak

Šengenski prostor funkcionira kao područje jedne države, s tradicionalnim kontrolama za one koji ulaze i izlaze iz njega, ali bez unutarnjih graničnih kontrola. Zbog toga je pooštren nadzor vanjskih granica. Međutim uspostavljena pravila pokazala su se potpuno nedorasla krizi koja se dogodila 2015. godine, kada su tisuće sirijskih izbjeglica i ekonomskih migranata nahrupili prema Starom kontinentu.

Grčka, kao prva zemlja Šengenskog prostora na koju su naišli, bila ih je dužna popisati i primiti, ali nedovoljni smještajni kapaciteti doveli su do raspada sustava, što je ubrzano nejedinstvom članica EU-a. Prema Šengenskom sporazumu, podsjetimo, članice imaju mogućnost ponovne uspostave privremenih kontrola u izvanrednim situacijama.

Europske zemlje zasad su složne u stavu da Schengen treba opstati, ali se može očekivati njegov temeljit redizajn. Zato je osmišljen i projekt Europske granične i obalne straže radi osnaživanja kontrole zajedničkih vanjskih granica. Pripadnost Šengenskom prostoru uključuje policijsku suradnju svih članica u borbi protiv organiziranog kriminala ili terorizma, uz razmjenu podataka, poput Šengenskog informacijskog sustava (SIS). No protiv nevidljivog neprijatelja poput koronavirusa, koji je zaustavio slobodu kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala, zasad nema lijeka, a štetu koju će zaraza nanijeti Uniji nitko se ne usudi ni približno procijeniti.

Zatvaranje granica zbog pandemije u potpunosti je paraliziralo europsko gospodarstvo koje u normalnim vremenima koristi sve pogodnosti Šengenskog prostora. Kakvu važnost taj prostor bez unutarnjih granica ima za europsko gospodarstvo, govori podatak da Europljani svake godine ostvaruju 1,25 milijardi putovanja unutar njega. Europa bez unutarnjih granica donosi ogromne koristi europskom gospodarstvu u cjelini i drugačije funkcioniranje je nezamislivo, podjednako za građane i tvrtke.