Premda je ekonomska situacija u zemljama bivše SFRJ daleko od idilične, jugoslavenski ekonomski sustav bio je još manje učinkovit, a ljudi siromašniji, zaključio je slovenski ekonomist Jure Stojan, koji je u svom istraživanju usporedio uspješnost jugoslavenske socijalističke ekonomije i slovenske kapitalističke.

Stojan je svoju tezu potkrijepio pomoću 18 grafikona koji prate glavne ekonomske pokazatelje. Pritom napominje da jugoslavenske ekonomske statistike nisu bile potpuno vjerodostojne. Naime, njegova istraživanja pokazuju da su u nekim slučajevima jugoslavenski statistički podaci bili frizirani, i to pogotovo u ranijim razdobljima.

Dodatne probleme zadavali su mu i promjene valuta te inflacija koja je u pojedinim razdobljima bila izuzetno visoka.

Kada je riječ o kretanju BDP-a, Stojan se oslonio na podatke MMF-a za razdoblje između 1969. i 1988. Ističe da se čitanje ovih brojeva može izazvati jugonostalgične osjećaje jer je 1969. jugoslavenska ekonomija realno rasla 9,6 posto dok je slovenska najbrži rast ostvarila 2007. godine kada je BDP porastao 6,9 posto. Hrvatska je pak, najveći rast zabilježila 1997. godine, kada je BDP skočio 6,8 posto.

Slovenski ekonomist smatra se ne mogu jednostavno uspoređivati stope rasta iz dalje prošlosti i sadašnjih vremena.Premda je dugi niz godina Jugoslavija rasla brže nego njezine republike rasle nakon osamostaljenja, Stojan ističe da je rast u cijeloj Europi u ranijim razdobljima bio puno brži. Tako je, primjerice, u razdoblju od 1947. do 1987. njemački BDP po glavi stanovnika porastao više od osam puta dok je jugoslavenski uvećan za oko četiri puta.

Drugi problem koji nas može dovesti u zabludu je taj što je samoupravna ekonomija uspijevala izbjeći klasične recesije u koje su upadali tržište ekonomije 70-ih i 80-ih godina. Međutim, to ne znači da je jugoslavenska ekonomija bila zdrava.

Prema njegovim saznanjima, kriza Jugoslavije 80-ih godina bila je puno dublja nego što to pokazuje kretanje BDP-a koji je u tom razdoblju u nekoliko navrata pao jedan ili dva posto. Stojan smatra da je u Jugoslaviji prava kriza samo odgađana i da bi do nje došlo prije ili kasnije čak i da se izbjegao politički kolaps bivše države.

Glavni argument koji, prema Stojanu, pokazuje inferiornost bivše države je taj što, bez obzira na nominalno visoke stope rasta, Jugoslavija nije smanjila razlike prema razvijenim zemljama

S druge strane, unatoč nižim stopama rasta, Slovenija je nakon stjecanja samostalnosti uspjela smanjiti jaz za razvijenim europskim gospodarstvima. Hrvatskoj to na žalost nije pošlo za rukom. Prema istraživanju američke organizacije Conference Board hrvatski BDP je 2015. bio 1,44 posto niži od BDP-a iz 1980. godine. Samo tri europske države bile su lošije: Srbija, Ukrajina i Moldavija.

Najvažniji indikator koji pokazuje dubinu jugoslavenske gospodarske krize je hiperinflacija 80-ih godina, koja je bila usko povezana s dužničkom krizom.

Zapad je Jugoslaviju opskrbljivao jeftinim kreditima nastojeći smanjiti utjecaj Sovjetskog Saveza. Međutim, kada je snaga SSSR-a pala, zapadni investitori zaoštrili su uvjete kreditiranja pa je teret dugova postao znatno teži.

Bilo je to vrijeme u kojem je glavni zadatak bio stvaranje novih radnih mjesta i pribavljanje deviza, bez obzira na uvjete poslovanja ili potrebe tržišta. Takvo netržišno ponašanje bilo je moguće jer je većina tvrtki bila u društvenom vlasništvu.

Zbog jačanja republika i sve veće decentralizacije, utjecaj savezne Vlade slabio je pa ona nije mogla efikasno provoditi strukturne reforme. Umjesto toga, pribjegavala je političkim pritiscima na društvene banke koje su odobravale kredite mimo ekonomske logike.

Rezultat su bile brojne promašene investicije pa je nakon Titove smrti dužnička kriza izbjegla kontroli Beograda. Vjerovnici s MMF-om na čelu u zamjenu za refinanciranje dugova tražili su reforme. Uslijedile su mjere štednje obilježene nestašicama i redukcijama struje.

Stojan smatra da je za jugoslavensku krizu krivo i samoupravljanje, koje bi bilo puno neefikasnije od kapitalističkog načina upravljanja poduzećima.