Sve do početka 21. stoljeća piratstvo se uglavnom smatralo reliktom prošlosti. Svedeno na priče o pustolovinama morskih razbojnika proteklih vremena i romantična maštanja o pronalasku skrivenog blaga, teško se moglo očekivati da će u moderno doba doživjeti svoju renesansu. No prije desetak dana pirati su punim jedrima uplovili u islandski parlament i ponovo skrenuli pozornost svijeta na sebe.

Kako je do toga došlo? Piratstvo je svoju renesansu u posljednjih petnaestak godina doživjelo u dva oblika. Prvi je bio povratak klasičnog morskog razbojništva, napada na posade i preuzimanje brodova, što je zaživjelo posebno oko obala zapadne Afrike i južne Azije. Drugi oblik je njegova moderna verzija u kojoj je pojam piratstva povezan s neovlaštenim kopiranjem i dijeljenjem digitalnih sadržaja nad kojima postoje autorska prava preko računalnih mreža.

Kroz godine moderna verzija je rezultirala i u političkom organiziranju 'pirata' koji se prije svega zalažu za reforme u intelektualnom i patentnom pravu te za transparentnost, zaštitu privatnosti, slobodu razmjene informacija i širenja znanja, antikorupciju i izravnu demokraciju. Prva piratska politička stranka pokrenuta je prije desetak godina u Švedskoj, a nakon toga uslijedilo je osnivanje sličnih stranaka i pokreta u nekoliko desetaka zemalja u svijetu.

Islandska Piratska stranka osnovana je krajem 2012. godine. Osnivači su bili tamošnji prominentni internetski aktivisti, a među njima se nalazila i Birgitta Jónsdóttir, pjesnikinja i političarka koja je i prije osnivanja Piratske stranke bila članicom islandskog parlamenta zastupajući Građanski pokret, stranku koja je osnovana 2009., ali koja se raspala već 2012.

Piratska stranka u Islandu osnovana je dijelom i kao posljedica nezadovoljstva javnosti političkim establišmentom u toj državi. Globalna financijska kriza 2008. godine posebno je pogodila Island koji je, zbog propasti tri velike tamošnje banke, bio jedna od najvećih žrtava te krize. Nakon urušavanja financijskog sustava došlo je i do ekonomske krize koja je prekinuta tek 2011. godine. Tijekom tih godina Island su pogodili brojni nemiri i javni prosvjedi kojima su Islanđani izražavali nezadovoljstvo političkim vodstvom koje ih je dovelo u nezavidnu situaciju.

Na parlamentarnim izborima u proljeće 2013. godine islandska Piratska stranka je uspjela doći do mjesta u tamošnjem parlamentu. Zahvaljujući podršci 5,1 posto birača, taman dovoljno da prijeđu izborni prag, pripala su joj tri zastupnička mjesta od njih 63, čime su bili šesta, i najmanja, stranka po broju zastupnika. Time je ujedno islandska Piratska stranka postala prva takva stranka u svijetu koja se uspjela izboriti za mjesta u nekom nacionalnom parlamentu. Pirati su, prije toga, imali uspjeha tek na izborima za Europski parlament i nekim lokalnim izborima.

Spomenuti islandski izbori rezultirali su vladom koju je vodio premijer Sigmundur Davíð Gunnlaugsson i upravo on je osoba zbog koje je prije dva tjedna izgledalo da će islandska Piratska stranka biti prva takva stranka u svijetu koja će dati čelnu osobu jedne vlade. U proljeće ove godine, u jeku skandala poznatog pod imenom Panamski papiri, u kojem su objavljivanjem dokumenata odvjetničke tvrtke Mossack Fonseca iz Paname na svjetlo dana došli podaci o tzv. off-shore računima poznatih svjetskih političara u poreznim oazama, otkrilo se da su Gunnlaugsson i njegova supruga također upleteni u sumnjive poslove. Nakon tog otkrića Gunnlaugsson, koji je to inicijalno odbijao, ipak je nakon pritiska javnosti odlučio odstupiti s premijerske pozicije. Privremeni premijer Sigurður Ingi Jóhannsson je neposredno nakon toga objavio da će se prijevremeni izbori održati najesen iako su trebali uslijediti tek u proljeće 2017.

Premijerski skandal i nezadovoljstvo javnosti donijeli su dodatni vjetar u jedra Piratske stranke, a ona je i godinu prije toga bila najpopularnijom strankom u Islandu s podrškom koja je uglavnom prelazila 30 posto birača. Neposredno nakon premijerove ostavke ankete su pokazivale da joj je podrška premašila i 40 posto biračkog tijela.

Tijekom ljeta ipak je došlo do postupnog pada popularnosti, dok su s druge strane Nezavisna stranka i njen čelnik Bjarni Benediktsson uglavnom konzistentno držali oko petine podrške birača. Posljednje ankete pred same izbore 29. listopada pokazivale su da Nezavisna i Piratska stranka imaju otprilike jednaku podršku, između petine i četvrtine birača, no nagađalo se da bi Pirati na tragu nezadovoljstva građana klasičnim političkim strankama (Nezavisna stranka jedna je od popularnijih stranaka u Islandu još od svojeg osnivanja 1929. godine) mogli lako doći i u poziciju da budu najveća parlamentarna stranka i da daju mandatara za sastavljanje nove islandske vlade.

Predviđanja se ipak nisu ostvarila i Piratima je povjerenje dalo nešto manje od 15 posto birača. Unatoč podbačaju u odnosu na očekivanja, Piratska stranka je utrostručila svoju prisutnost u Althingu, islandskom parlamentu koji se smatra najstarijom parlamentarnom institucijom u svijetu i vuče povijest još iz 930. godine. Pirati tako sada drže 10 od 63 mjesta i time su izjednačeni s Lijevo-zelenom strankom. Pobjednici izbora, s 29 posto glasova birača, zbog čega im je pripalo 21 mjesto u Althingu, bili su Nezavisna stranka i njen čelnik Bjarni Benediktsson koji je dosad obnašao funkciju ministra financija i ekonomije.

Čelnica Piratske stranke Birgitta Jónsdóttir izjavila je medijima kako nije razočarana zbog rezultata izbora iako su im ankete predviđale puno veći uspjeh. Jónsdóttir je izjavila kako su interne procjene stranke bile da će imati podršku između 10 i 15 posto birača te da je ostvareni rezultat bio na gornjoj granici tih procjena, zbog čega su zadovoljni.

Neki drugi svijet

Uz impresivan uspon piratskog pokreta u nacionalnoj političkoj sferi, posljednji islandski parlamentarni izbori su jedinstveni zbog još dvije činjenice. Kako su javljali tamošnji mediji, ovi su izbori imali najnižu izlaznost u posljednjih barem sedamdeset godina. No i takva izlaznost bila je izvanredno visoka u usporedbi s uobičajenim odazivom glasača na parlamentarnim izborima u svijetu. Parlamentarni izbori u Islandu, naime, uobičajeno imaju odaziv više od četiri petine tamošnjih birača. Ovogodišnja izlaznost je bila razočaravajućih – 79,2 posto.

Druga činjenica koja Island čini jedinstvenim u svijetu je ta da se u novom sazivu parlamenta Althinga nalazi čak 30 zastupnica, dakle tek nešto manje od polovice ukupnog broja parlamentaraca. Time je Island dobio parlament s najvećim udjelom žena na svijetu.