Nafta, oružje, droga i lijekovi desetljećima su kolokvijalno korišteni kao 'industrije' u kojima se, globalno, 'mlati najviše love'. S obzirom na to o kome i čemu se radi i s obzirom na to kako se to brzo dešava, možemo reći da im se u vrhu po profitabilnosti u posljednja dva desetljeća u trku približava još jedna industrija. Samo dvije najveće kompanije u toj industriji imaju prihod od pedesetak milijardi dolara godišnje, a novi ugovori koji se svako malo objavljuju pokazuju samo sve veće i veće iznose. Riječ je o sportašima i sportskoj industriji koji, iako pomalo u sjeni industrije zabave u kojoj dominiraju računalne igre i holivudski blockbusteri, sigurno imaju veliku prednost u utakmici za što veće globalne profite.

Ovih je dana, recimo, objavljeno da je engleski nogometni klub Chelsea potpisao 15-godišnji ugovor s američkim proizvođačem sportske opreme, kompanijom Nike. Londonski klub će od Nikea dobivati 60 milijuna funti godišnje za prava prodaje dresova. Brojke, iako impresivne, odlično dočaravaju situaciju u sportskoj industriji. Chelsea je, naime, kako bi potpisao ugovor s Nikeom raskinuo svoj dosadašnji ugovor s Adidasom i morat će njemačkoj kompaniji platiti 40 milijuna funti odštete. Uz to, čak i ovaj novi bitno bolji ugovor je još uvijek prilično daleko od najboljih takvih sporazuma. Adidas, recimo, s klubom Manchester United ima ugovor vrijedan 75 milijuna funti godišnje, a španjolski Real Madrid od Adidasa dobiva čak 106 milijuna funti po sezoni

Sport je više nego ikada ranije, čemu svjedoče i tisuće proizvoda "s kockicama" kad god hrvatska (nogometna) momčad sudjeluje na nekom europskom ili svjetskom prvenstvu, postao biznis i izvor zarade. Od prava na proizvodnju dresova i obuće, preko prava na televizijske prijenose, raznih licenciranja, prava na reklame na dresovima, ili na imenovanje raznih stadiona, do tisuća i tisuća sponzorskih ugovora koje sklapaju pojedini sportaši sa svim mogućim kompanijama diljem svijeta, sport se danas od rekreacije udaljava brzinom otprilike proporcionalnom tome koliko rastu iznosi na svim tim ugovorima.

Najveće svjetske sportske organizacije poput Međunarodnog olimpijskog odbora i, recimo, udruženja nacionalnih nogometnih saveza (FIFA), a pokazuju to brojni skandali vezani uz njih, gotovo da se samo još deklarativno bave sportom i potpuno su se prebacili u biznis.

O kolikim se iznosima tu radi? Možemo se, recimo, vratiti na već spomenuti Manchester United. Engleski nogometni klub je prije dvije godine potpisao desetogodišnji ugovor s Adidasom vrijedan najmanje 750 milijuna funti. Ugovor je više nego dvostruko bolji od njihovog dotadašnjeg sponzorstva koje su imali s američkim Nikeom. To, naravno, i nije jedini ugovor kojeg ima Manchester United. Sedmogodišnji ugovor s američkim proizvođačem automobila Chevroletom, potpisan 2014. donijet će im više od 500 milijuna dolara, a 22 mil. dolara godišnje dobivaju i od britanske osiguravateljne kompanije Aon

I opet, Manchester United čak i nije klub koji najviše zarađuje. Desetogodišnji ugovor koji je Real Madrid potpisao s Adidasom vrijedan je, navodno, čak 1,6 milijardi dolara

Nisu klubovi i njihovi vlasnici jedini koji maste svoje brkove u svijetu vrtoglavih sportskih zarada. Pojedini igrači potpisuju jednako atraktivne, ako ne i atraktivnije ugovore sa samim klubovima, ali i s brojnim sponzorima.

Možda je najbolje krenuti od jednog takvog sporazuma kojeg se može smatrati grudom koja je zakotrljala lavinu, a i svojevrsnom „mjernom jedinicom“ sponzorskog ugovora o kakvom sanja svaki sportaš. Riječ je o ugovoru koji je još osamdesetih s Nikeom potpisao legendarni košarkaš Michael Jordan. Prema tom ugovoru Nike je dizajnirao posebne tenisice koje je Jordan koristio na terenu i koje se pod brendom 'Air Jordan' prodaju i danas. Poznati košarkaš ih je reklamirao, a njegovi prihodi ovise i o broju prodanih parova. Dostupni podaci govore da Michaelu Jordanu od tog ugovora i danas stiže šezdesetak milijuna dolara godišnje

Takav se sponzorski san ostvario još nekim američkim košarkašima. LeBron James je prije nepunih godinu dana potpisao doživotni sponzorski ugovor, također s Nikeom, koji je vrijedan više od 500 milijuna dolara. Tristo milijuna dolara bi u sličnom dogovoru od Nikea trebao dobiti Kevin Durant, a 200 milijuna će košarkašu Jamesu Hardenu isplatiti Adidas.

Prema Forbesovoj listi najbolje plaćenih sportaša u svijetu, među prvih deset nalaze se dvojica nogometaša, tri košarkaša, dva tenisača, dva igrača golfa i jedan igrač američkog nogometa. Prema toj listi najbolje plaćeni sportaš svijeta, nogometaš Cristiano Ronaldo, godišnje zaradi 88 milijuna dolara, od čega mu sponzorstva priskrbe 32 milijuna, a ostatak dobiva kao redovnu'plaću' svojeg kluba.

Američki Nike i njemački Adidas već se godinama vrlo agresivno natječu u tome tko će potpisati sponzorske ugovore s boljim timovima, igračima, sve u želji da dodatno pojačaju svoje financijske uspjehe. Adidas, iako su mu godišnji prihodi za desetak milijardi dolara niži od Nikeovih, se nešto bolje drži u nogometu što je ponešto u skladu s činjenicom da se radi o njemačkoj kompaniji, a nogomet je ipak puno popularniji sport u Europi. S druge strane Atlantika, ponajviše zahvaljujući američkom sportskom tržištu koje je tradicionalno i više okrenuto zarađivanju, bolje stoji Nike koji godišnje uprihodi tridesetak milijardi dolara

No borba je na svim terenima i u svim sportovima napeta i neprestana. Adidas je, recimo, godinama držao sponzorstvo za američku profesionalnu košarkašku ligu (NBA). No još lani su najavili da neće produljivati ugovor nakon što on istekne 2017. godine. Na njihovo mjesto je, očekivano, uletio Nike koji će navodno za osmogodišnji ugovor iskeširati milijardu dolara. Američka je kompanija uspjela dogovoriti i to da se na dresovima igrača po prvi puta pojavi i njen logotip.

Adidas je sponzorstvo u NBA preuzeo od Reeboka kojeg je njemačka kompanija kupila 2005. godine. Sličan scenarij u kojem je od Adidasa, odn. Reeboka, Nike preuzeo sponzorstvo u velikoj američkoj sportskoj ligi odigrao se 2012. kad je Nike sklopio ugovor s NFL-om, profesionalnom ligom američkog nogometa. Taj ugovor je u međuvremenu produžen do 2019. godine.

Kako Adidasu i Nikeu, ali i drugim proizvođačima sportske opreme (Converse, Puma, Under Armour, Umbro), basnoslovni ugovori mogu biti isplativi možda najbolje govore cijene po kojima se sportska oprema prodaje. Originalni dres jednog američkog košarkaškog kluba, s vašim prezimenom na leđima ako to poželite, stajat će vas stotinjak dolara, gotovo 700 kuna. Slično tome, cijena jednog para popularnih tenisica koje nose ime nekog od najboljih košarkaša nalazi se komotno iznad sto američkih dolara. Podsjetimo li na to da se proizvođače sportske opreme već godinama proziva kao kompanije koje izdašno iskorištavaju jeftinu radnu snagu u proizvodnji, jasno je odakle sportskim kompanijama dolaze milijarde dolara i eura kojima financiraju sponzorske ugovore.

Koliko je priča o sponzorstvima i vrijednim sponzorskim ugovorima u posljednje vrijeme atraktivna govori i činjenica da će se u Zagrebu, u sklopu skorog nogometnog sajma Football Fest održati i konferencija na kojoj će se izdašno govoriti i o sponzorstvima u nogometu i o licenciranju proizvoda.

Iako se nerijetko može čuti da je novac u potpunosti izmijenio (što je nesumnjivo) i pokvario sport (što još može biti i diskutabilno), sadašnji trendovi govore da se niti u srednjem, a niti u nekom duljem roku ne može očekivati bilo kakva promjena od prakse da u ugovorima sa sportašima i sportskim klubovima treba sve više i više mjesta za upisati iznose. A dok god bude i kupaca spremnih potrošiti na svu tu brendiranu robu i proizvode, sport teško da će se vratiti u svoje davne okvire idealiziranog rekreativnog amaterizma.